Sigurdssonova nova realnost: Većina naših udarnih igrača ne igra ključne role u klubovima, izuzev dvojice

Utakmicom protiv Gruzije u subotu u 18 sati počinje naše 17. Europsko prvenstvo. Uvijek otkad se igra imali smo visoke ambicije, nekad smo ih ostvarili, nekad ne, a ono što strši je da jedino zlato koje nam nedostaje u rukometnoj povijesti je baš europsko. Imali smo tri prilike doći do njega, nismo uspjeli, tražimo i četvrtu.

To nije nekakav pritisak, to je normalno očekivanje od reprezentacije koja traje u svjetskom vrhu 30 i više godina. Bilo bi nenormalno da ne idemo po nešto, tim više što smo šest medalja osvojili na Euru, što imamo dva olimpijska, svjetski naslov, što smo drugi na svijetu trenutno.

To naravno nije lako, pa neće biti lako ni ovaj put. Vrijeme mijenja situacije. Nakon dugo godina smo bez Duvnjaka, Karačića i Pešića, ostali smo bez vrlo važnog Šipića, bez potencijalno zanimljivog Ljevara, a svaki igrač u sustavu je važan, jer Europsko prvenstvo je najteže natjecanje, tu nema uz dužno poštovanje svima Bahreina, Zelenortskih otoka i sličnih. Tu ima 9 utakmica u kojoj nema nijednog prava na neki veliki kiks. Jer, danas sve kažnjava puno brže nego nekada, danas je svjetski vrh izjednačeniji, sve je više onih koji mogu iskoristiti priliku.

Za Dagura Sigurdssona to će biti prvi nastup na Euru sa Hrvatskom. Na OI u Parizu se nismo proslavili, na prošlom SP lani ‘zapalili‘ smo Hrvatsku. Danas smo definitivno na krilima toga, koliko svjesni da je teško takve stvari ponavljati, teško je reći. Lako je napisati medalja, ali ako ne bude onda krene druga krajnost, a ustvari sve je to samo nastavka jedne velike priče koja ima svoje dobre i loše strane. Kod nas to sivo ne postoji, ili je crno ili je bijelo. Tu smo među najposebnijim na svijetu i Sigurdssona je sasvim sigurno u jednoj situaciji u kojoj dosad nije bio, makar s Islandom kao igrač nije osvajao, makar je s Njemačkom kao trener osvajao… Ovo je za njega jedna nova realnost.

Da mu je lako s obzirom na spomenute stvari nije. Tu treba dodati da su Srna, Lučin i Klarica bili dugo izvan terena prije početka priprema i da je ovo na neki način njihov povratak u sezonu. Treba dodati da većina naših udarnih igrača ne igra ključne role u svojim klubovima izuzevši Šoštarića i Glavaša. A uvijek je teško predvidjeti kako će reagirati. Želje su jedno, a realnost drugo. Dobro da idemo pomalo s jakima, Gruzija, pa Nizozemska, pa Švedska. Valja ćemo se kroz taj niz poloviti kako želimo.

Neke stvari imamo postavljene, samo će one biti u nekim na trenutke drugačijim varijantama nego što su bile dosad, recimo na SP lani u Hrvatskoj. Danas se sve vidi, snima, danas se na osnovu toga priprema i uvijek moraš donijeti nešto novo, ako želiš iznenaditi protivnika. Ne smiješ biti isti.

Možemo sastaviti dobru obranu, imamo jako dobre vratare koji mogu biti iznimno važni u svakoj utakmici. Bez Duvnjaka i Karačića napad će nam se malo promijeniti, makar su udarne snage kao Cindrić i Martinović već duže vrijeme tu i znaju u kom pravcu to treba ići. Baš napadački nismo se pokazali protiv Njemačke, te greške su nas skupo koštale dva poraza, a nikad nije idealno gubiti prije velikih natjecanja. No, to su bile ipak samo prijateljske utakmice koje smo završili bez ožiljaka i spremno ćemo dočekati Malmö.

Igrači spominju koheziju, fikus, Sigudsson spominje balans obrane i napada, navijači najavljuju još jednu priču o nezaboravnoj atmosferi, jer njihovo iskustvo iz Malmöa je dragocjenu i nismo sigurni da će Švedska kao domaćin imati prednost na tribinama iduće srijede. E te tri stvari se moraju sklopiti u jednu da bismo dobili siječanj za pamćenje.

Realno, očekujemo prolaz skupine, ali uz dodatak da je skupina opasnija nego što bi to moglo biti moguće spajanje u drugom krugu. Ako ćemo biti malo bahati, prenijeti dva boda protiv Švedske u drugi krug značilo bi da smo jako blizu polufinala, ali bahatost nas ne smije voditi. Pamtimo mi sve, a najviše neugodnosti kada smo bili najsigurniji da je to to. Pamet u glavu i po redu.