Prošao je cirkus oko nastupa ženske rukometne reprezentacije na Europskom prvenstvu u Švicarskoj. Kao sve je utihnulo, ali nije utihnulo ništa i jedina stvar koji nakon svega treba konstatirati je ‘prestanite se glupirati‘. Ako ne možete drugačije, onda se jednostavno maknite i pustiti da ono malo što je ostalo od ženskog rukometa još funkcionira na način na koji može. Ženski rukomet nam nije ekskluziva, ženski rukomet jest 2020. osvojio medalju na Euru, ali ženski rukomet otad nije ostvario ništa, a na dva posljednja velika natjecanja se obrukao i srušio sve stvarano godinama. Deklarativno je najavljen novi početak, a od novog početka nismo vidjeli ništa, tek mlade snage kako sjede po tribinama u Baselu. Dakle, kako bi se reklo ‘ni vrit, ni mimo‘. Veliki poznavatelji ženskog rukometa trebali bi biti svjesni svega toga.

Dakle, ono osnovno je da je reprezentacija sustav u kojem trebaju igrati najbolji, a to kod nas nije bio slučaj. I nije samo problem u činjenici da nisu igrale Pijević, Blažević i Mičijević, jer ima tu još pitanja, kao recimo zašto Pandže igraju za Austriju, zašto Batinović i Pletikosić igraju za Crnu Goru, zašto za perspektivu Burić nema mjesta, zašto protiv Farskih otoka Bule i Zrilić koje su već bile u Baselu sjede na tribini, zašto treće opcije iz kluba budu prve opcije u reprezentaciji, zašto se malo bolje ne pogleda prema Ani Debelić koja je ne tako davno bila prvi pivot Europe, zašto su u mladim selekcijama igračice koje u pomlađivanju ne dobivaju priliku ni kroz pripreme, a u svom uzrastu su dominantne već sada. Hajdemo se sad uozbiljiti i prestati raditi gluposti, jer su karte tako posložne da se nikom ne isplati ništa dirati i zato je najbolje šutjeti. A nije najbolje, dapače. A pravi poznavatelji rukometa, oni kojima je doista stalo da nam rukomet, s naglasnom na rukomet u cjelini, bude tamo gdje treba nikad ne šute. Stvari treba nazivati pravim imenima, a ne kako kome kada paše. Igračice su tu da igraju, treneri i izbornici da odlučuju i to je sve. Tako malo, a tako puno.

Tea je najbolja

Euro je pokazao da još nemamo bolju vratarku od Tea Pijević, da još nemamo bolju srednju igračicu od Valentine Blažević. Pokazao je koliko bi ona nekadašnja Ćamila Mičijević značila za ovaj tim, ali naglašavamo ona nekadašnja. Može li sada još, to mora znati izbornik i reći ‘da ili ne i ako ne zašto‘. Ako imamo igračice u najjačoj ligi Europe u Rumunjskoj, ako one igraju, a mi ih se odričemo, znači da smo mi jako bogati i da bi to trebao pokazati rezultat, a rezultat to ne pokazuje. I što ćemo sad, gurnuti priču o nedisciplini. Ma dajte. Samo s sjetimo zlatne generacije naših rukometaša i pitamo se da je eliminacija išla na taj način, dokle bi uopće stigli, a stigli su do Kuće slavnih. To ne može svatko. Periferne stvari dominiraju kada za glavne trebaš opravdanje, a nama svima skupa opravdanje ne treba. Možda nismo top, možda nismo za vrh, možda ne možemo dobiti Španjolsku u kvalifikacijama za SP uskoro, a možda i ne bismo trebali da smo dobili Farske otoke samo. O moćnoj Švicarskoj da i ne govorimo. To je isto kao kada bismo sada rekli da su nam Bahrein i Argentina ravnopravni protivnici da se Svjetsko prvenstvo igra kod njih.

Ne treba nam atmosfera svađe, nepoštovanja, jednoumlja, jer reprezentacija je uvijek ta koja nas je okupljala i kada je bilo lako i kada je bilo teško. A tim našim curama je puno puta više bilo teško nego lako svih ovih godina. I uspjele su jer su znale čekati i dočekati svojih pet minuta, kada nikog nisu zanimale, kada ih čak ni Kockica nije željela prikazati, kada su osvajale neke ‘lijeve‘ kupove, borile se na terenima koji ne sliče na Ligu prvaka.

Pomislite kako je njima nakon Eura, a mislite li da je mladim ljudima, čitaj igračicama, u takvom okruženju lako odrastati. Opet smo se prestali smijati, onako kako to radi ili je radila Camilla Herrem u zlatnoj selekciji Norveške. Znate ono, zabiješ gol, raširiš ruke, smiješ se i trčiš nazad. E to je pobjeda, ako ste zaboravili.