Ukrajina već igra, i to protiv Hrvatske! To je jedini mogući put da bi se dokazao - život

To se nikad ne zaboravlja. Nije se moglo igrati doma početkom 90-ih, pa je neka utakmica kod kuće bila pravi doživljaj. Recimo, Finska, s kojom ćemo igrati uskoro, ugošćena je 1993. u Kutiji šibica i pobijeđena sa 30:15, a s tom se pobjedom otišlo na prvi Euro, koji je 1994. održan u Portugalu, gdje je osvojena bronca.

Zagreb Loto je bio domaćin u Günzburgu, Göppingenu, Flensburgu, finale s Tekom igrao u Grazu i u toj godine prvi puta je postao prvak Europe. Dok je Hrvatska bila u borbi s puno težim protivnicima, rukomet je bio taj koji joj je davao nadu. Utakmice doma bile su rijetkost, recimo Bugarska je ugošćena u Labinu i Puli, gdje se moglo, tek se Slovenija usudila doći 1992. u Zagreb. Cure su u nekoj mađarskoj Saszalombatti kasnije tražile život u utakmicama protiv Srbije, koja nije željela doći u Zagreb. Bila su to teška vremena, a evo nažalost u 21. stoljeću ponavljaju se u i Ukrajini. Dok gledamo snimke razorenih ukrajinskih gradova i slušamo političke priče, sport opet postaje taj koji pokušava probiti barijere.

Makar je glava doma, makar je najteže igrati u takvoj situaciji, to je jedini mogući put da bi se dokazao život. Ukrajinski nogometaši odgodili su susret sa Škotima i nadaju se da bi u lipnju preko njih i Walesa mogli naći put prema SP 2022. u Kataru. Dragovoljac igra u žutim dresovima, Europa nosi poruke na stadionima, gledani engleski stadioni su u žutom i samo je jedna želja da sve to skupa stane i da se u 21. stoljeću prestane događati nešto što mu je potpuno neprimjereno,

I rukomet u toj priči ima svoj put, a u dvije rečenice pojasnio ga je Vječeslav Ločman, izbornik muške reprezentacije Ukrajine riječima "naše oružje su rukomet i zastava, tako najbolje promoviramo svoju zemlju". I krenuli su, Ukrajinski savez na čelu s predsjednikom Andrejom Meljnikom nije mogao prihvatiti igranje kvalifikacija za SP protiv Finske, jer za to nije bilo uvjeta, ali je već sada poslao poruku IHF-u, molbu da se Ukrajina wild cardom uvrsti u sudionike SP 2023., kojima će domaćin biti Poljska i Švedska.

Ti Ukrajinci su trenutačno izbjeglice u Njemačkoj i počeli su igrati humanitarne utakmice, svladali su Rodgen 30:27, Leutershausen 29:25 i bundesligaša Wetzlar 34:32, a sav prihod od punih dvorana u Njemačkoj poslali su svojoj državi kao pomoć.

Vitalij Andronov, izbornik rukometašica, koje smo upoznali nedavno u Rijeci kada su nas šokirale, svoju Galinčanku je nedavno vodio na polufinale Europskog kupa na španjolsku Gran Canariju. Nisu mogle igrati doma, pa su prvi susret igrale u moravskom Hodoninu, dobile 20:19, a drugi na španjolskom otočju izgubile 34:27, ali taj poraz je bio realna pobjeda u ovakvoj situaciji.

Dvoboj hrvatskih i ukrajinskih rukometašica u Rijeci u listopadu prošle godine

MATIJA DJANJESIC/CROPIX

Ukrajinski savez je objavio želju da njihove cure nastave s kvalifikacijama za Euro u kojima su s nama u skupini. Češku, koju su zbog rata morale preskočiti, planiraju odraditi naknadno, a Hrvatsku će ugostiti u Grazu 20. travnja u 19 sati, jer doma ne mogu. Tako će vjerojatno biti i s Češkom nakon što prođe ovaj krug, a uoči ždrijeba za Euru rukometašica kojima će domaćini biti Slovenija, Makedonija i Crna Gora.

Život ih je natjerao na lutanje i snalaženje i to je nešto što će pamtiti za sva vremena. Taj naboj nikad kasnije nismo doživjeli kod nas, u usporedbi s vremenima koje smo spominjali.

Nikome nije lako zbog rata, porušeni gradovi, djeca koja plaču, tužni ljudi, stvaraju sliku nelagode koja ne izlazi iz glava. Uvijek i bilo gdje i od koga najteže je vidjeti suze i tugu. U šoku su svi, pa čak i odlični ruski i bjeloruski sportaši kojima su zbog rata zatvorena sva vrata, kojih je žao svakom normalnom čovjeku. Jesu li oni krivi? Ne mogu nigdje baš, a to što ih politika hrabri svojim igrama samo je jako slaba utjeha.

A radi se o ljudima koji su u priču uložili jako puno truda, želje, novca, kvalitete i možda ne misle da je to najpametnija stvar, ali su u mnogim stvarima bespomoćni. No, u ratu se nažalost siva boja ne razaznaje i ruski sportaši zbog politike pate, a njihov vapaj da sport nema veze s politikom nitko ni ne želi čuti.

Kolika je besmisao svega toga uvijek pokaže vrijeme. A vrijeme se nažalost ne može vratiti, ni se može pobijediti. Ono samo ide. I izgleda da nekima nije više i nije važno...