Skupa su počeli, skupa će sići sa scene. Odlaskom Domagoja Duvnjaka i Igora Karačića završit će jedna duga era hrvatskog rukometa u kojoj je postignuto mnogo velikih uspjeha i rezultata. Nekad davno kada su bili klinci u Estoniji 2006. i osvojili europsko kadetsko zlato, bio je to samo jedan lijep početak koji se pretvorio u priču koja je nosila hrvatski rukomet svih proteklih godina. Samo kao detalj, u toj priči na golu je bio Ivan Pešić, na krilu Manuel Štrlek…
Hrvatski bećari
Obojica su rođeni 1988. godine. Duvnjak 1. lipnja u Đakovu, Karačić 2. studenog u Mostaru. Bili su izrazito talentirani i potpuno različiti. Rekli bismo vatra (Karačić) i voda (Duvnjak). Kara drčan, uvijek svakom spreman reći što misli, što god taj mislio o tome. Pravi Mostarac koji nekad podsjeti na onog Marinka iz Audicije kojeg profesor pita odakle si, a on rastvori vestu i pokaže majicu s Mostom ‘A odakle bi bio, iz…‘. Nikad toga nitko nije mogao vući iz nos. Uostalom, ovaj posljednji primjer sve govori o tome. Nije ga bilo na OI, nije ga bilo na akcijama, na priprema za SP, ali kada je trebalo doći nije imao dvojbe. Sa 37 godina to treba moći, jer Kara nije balavac, i tome za sva vremena treba skinuti kapu.
A Dule je sušta suprotnost. Ustvari, on je u Njemačkoj Duli, u Đakovu ga zovu Domo, tako najviše voli mama Ivanka, drugi najveći stup njegovog rukometnog života uz oca Ivu. Od toga nikad nećete čuti da je ljut, da se s nekim svađa, taj ‘lega je baš ono dobar da ti srce oće puknit‘. Slavonac koji će uvijek naći lijepu riječ, koji nikad neće pobjeći od medija i kojeg zato svi obožavaju i smatraju posebnim. Njega nećeš izbaciti iz takta, rađe će se ugristi za usnu, nego reći nešto što neće biti dobro za rukomet, jer rukomet je njegov život. Lider, koji će se na tu činjenicu samo nasmijati i pitati ‘mislite ja‘.
Jedina stvar u kojoj se nisu nikad razlikovali je činjenica da su bećari. No, dobro…
Nekad su kao klinci osvojili europsko zlato, sada su obiteljski ljudi, Duvnjak sa svojom Lucom od školskih dana, danas pojačan ‘opasnom trojkom‘ Šime, Jure, Ana Maris, Kara sa srcem koje je ostalo u Makedoniji uz Dušicu i uvijek uz svoj Mostar, Zrinski, braću Gogu i Ivana.
Duvnjaka je tadašnji izbornik kadeta koji će ih povesti po prvog velikog zlata – Irfan Smajlagić već sa 14 godina uvrstio u kadetski tim. Štrkljasti je bio lud za rukometom na koji ga je vodio otac Ivo prije odličan rukometaš, kasnije trener, pedagog. Mali se igra, a onda shvatio da on to želi i može. A Đakovo je tada bilo ozbiljan prvoligaš i Domo je već tada kada je krenuo bio najbolji strijelac Hrvatske lige.
Dva različita puta
Dvije godine mu je trebalo do Zagreba. I tu se već sve puno jasnije vidjelo. U svojoj prvoj sezoni u dresu Zagreba u Ligi prvaka zabio je 21 gol. Vrlo brzo je svladao hrvatske zadatke i odlučio da će njegova nova postaja biti Njemačka. Svi su rekli, nemoj, rano je, a on se u najjaču ligu svijeta uputi sa 21 godinom i zamislite u njoj traje i danas i to na kakav način, kao kapetan Kiela. Ali, sve je počelo kada je Njemačka u pitanju u Hamburgu. Taj tim je osvojio Kup Njemačke, prvenstvo, a onda se okitio i naslovom prvaka Europe što je bio fantastičan doseg. U tom timu bili su naši Duvnjak, Lacković i Vori. A Duvnjak je u toj posljednjoj sezoni u Hamburgu proglašen najboljim rukometašem svijeta u anketi IHF-a. I kada je Hamburg prestao biti što je dotad bio uputio se u Kiel u kojem traje i danas. I s Kielom je osvojio sve kao u Hamburgu i još puno više. Kruna svega je uvijek i naslov prvaka Europe, a on je uz to uvijek imao i svoje granice. Tako je 2020. godine sa svojih 5-1 i srebrom na Euru u Švedskoj postao MVP Europskog prvenstva, a te godine proglašen je i najbolji sportašem Hrvatske.
Karačić je imao drugačiji, reći ćemo i teži put. Recimo, Duvnjak je debitirao za reprezentaciju još 2006. u prijateljskoj utakmici u Poreču protiv Mađarske. I nije odmah igrao na Euru u Švicarskoj, tek je godinu kasnije u Njemačkoj na SP zabio svoj prvi veliki gol protiv Španjolske. Karačićev debi za reprezentaciju bio je 24. lipnja 2013. u utakmici protiv Turske u Adani na Mediteranskim Igrama. I išao polako, s puno sumnje, dok ga Slavko Goluža nije vratio u reprezentaciju iz koje više nije izašao do lani, a nije trebao ni tada, očito.
Krenuo je iz svog Zrinskog, pa dvije godine Metković, pa godinu dana Čakovec i onda ga ponovo Irfan Smajlagić vodi u sarajevsku Bosnu koja igra Ligu prvaka, a Karačić u svojoj prvoj sezoni u Ligi prvaka zabija nevjerojatna 62 gola.
I iz tih sarajevski dana kreće njegova rapsodija. Sljedeća postaja je Skoplje u kojem je ostao sedma godina, osvojio dva naslova prvaka Europe, postao jedini hrvatski igrač koji se okitio naslovom MVP-a Final foura Lige prvaka. Skoplje mu je dalo srce, a dao je i on Skoplju u koje se uvijek vraća kao u Mostar. Kara danas igra u Kielcu, prvi je čovjek povjerenja Talanta Dušebajeva, a svatko tko imalo pozna rukomet dobro zna što to znači. Onako kako je majstorski dovršio Francuze, eto takva je ta karijera bila. Ne mora u njoj čak biti ni toliko svjetla, ali kada tad, ona će zasvijetliti ‘k‘o stari mostarski most u Mostaru‘ – rekao bi već spomenuti Marinko.
I odoše nakon nedjelje, voda i vatra ove generacije koja nas je tako dugo nosila nakon one onog splitskog vraga. A ništa, mahat ćemo im još dugo, i tom malom vragu mašemo i danas, ali idemo dalje. Hrvatska uvijek ide dalje, zato i jest Hrvatska!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....