Euforija u Areni, euforija u Zagrebu, euforija u cijeloj Hrvatskoj nakon veličanstvene pobjeda naših rukometnih reprezentativaca protiv Francuske i plasmana u finale SP. Naravno, pozitivno ludilo je okupiralo i dolinu Neretve, posebno Metković.

Grad rukometa iz kojeg su ponikli i krenuli u osvajanje rukometnog svijeta Ćavar, Obrvan, Jelčić, Goluža, Kaleb, Dominiković, Jerković, Bjeliš, Batinović, Čupić, te niz onih koji su tu iskoračili u velike karijere, kao Balić i Metličić. Bilo je tu još vrsnih rukometnih majstora, dok su njihovi nasljednici metkovskih korijena u sadašnjoj reprezentaciji Zvonimir Srna i Marin Jelinić.

Metković slavi svoje nove rukometne heroje, evo kako su to sve doživjeli i vidjeli njihovi sugrađani, redom iz rukometnih, sportskih krugova.

Idemo do kraja

Uz rukometne početke u gradu na Neretvi usko je povezana obitelj Veraja. Braća Luka, Pero i Tomislav Mišo dio su te tradicije. Mišo je bivši igrač i trener - kod njega su bili i Srna i Jelinić - te nije krio oduševljenje svojim bivšim učenicima...

- Veličanstveno igraju naši momci. Protiv Francuske je izvedba cijele ekipe bila na visokoj razini, ali ono što su odigrali Zvone i Marin je vrh. Pokazali su odakle dolaze, kad je najteže preuzimaju odgovornost na sebe i pogađaju. Kad od 31 pogotka oni postignu 14, što je skoro polovica, pokazuje kakvi su bili. Uz igru u obrani, gdje su odradili lavovski posao, kapa do poda. Otišli su na spavanje i odmor sa srebrom, sanjaju zlato. Sretno, momci.

Hrvoje Batinović Tajso s 37 godina još uvijek je aktivan u svom matičnom Metkoviću. Njega uskoro s klubom čeka nastavak velike borbe za ostanak u Premijer ligi. S reprezentacijom Hrvatske osvojio je broncu na EP 2012. i srebro 2013. na Mediteranskim igrama, “igrao” je i on pred televizijskim ekranom s našim reprezentativcima...

Zvonimir Srna

GORAN MEHKEK Cropix

- Bez Metkovaca ništa! Vjerojatno iznenađenje za mnoge, čak i za one najoptimističnije. Utakmicu protiv Francuske smo otvorili na način kakav se samo poželjeti može. Ponovo naša obrana 5-1, agresivna, pametna, gdje smo iz toga, uz pomoć sada velikog Kuzmanovića, dolazili do laganih rješenja u napadu. Francuzi su bili šokirani, pokušali su nas iznenaditi s dubokom 3-3 obranom, ali smo uspjeli i to riješiti. Jednostavno, lopta nas je voljela više od Francuza, mislim da smo to našim pristupom i zaslužili. Posebno bih istaknuo moja dva Metkovca. Marin Jelinić je odigrao savršenu utakmicu, igrač koji “čeka svoje mrvice” da ih iskoristi. I onda nakon svega otvori onako utakmicu, zaslužuje samo naklon do poda, bravo Jela! O Zvonimiru Srni je suvišno više i govoriti. Neka ga podrži zdravlje pa će se i o njemu pisati još dosta godina. Sve u svemu, jako dinamično, jako uzbudljivo, gledatelji uživaju u pobjedama i nadam se da tako idemo do kraja. Iznad svih - Hrvatska!

Nestvarni Kuzmanović

Podrobniju analizu pobjede vrijedne najmanje srebra prenosi Joško Jukić, bivši uspješni vratar, još uvijek trener vratara, s bogatom inozemnom karijerom, među ostalim i u Francuskoj. Posebno ga fascinira naš mladi vratar Kuzmanović, kojeg prati jako dugo, naravno i njegovi Metkovci.

- Uglavnom znam snagu francuskih profesionalnih liga, Prve i Druge, koliko su moćni infrastrukturom i snagom Saveza, brojnošću kvalitetnih klubova, dok im mi ovako deklasiramo. Čudo! Od trenutka kada smo došli do ove faze svima koji prate rukomet bilo je jasno da je sve moguće. Francuska je tijekom turnira pokazivala određene obrambene slabosti, promjene u njihovom sastavu ostavile su dojam da s ovom ekipom itekako možemo igrati, posebno na domaćem terenu i pred ovako divnom publikom. Utakmicu smo otvorili s nevjerojatnom energijom u obrani i fantastičnom realizacijom s vanjskih pozicija, baš kao što su Egipćani uspjeli nametnuti svoju igru protiv njih. Dominik, koji briljira tijekom cijelog turnira i gura momčad naprijed, u prvom poluvremenu nije bio u prvom planu, ali je bio unutra, branio je ono što je trebalo. U nastavku su Francuzi počeli riskirati, mi smo još hrabrije podigli intezitet i agresivnost u obrani. Onda je na scenu stupio Dominik. Svojom mirnoćom i nadnaravnim obranama još jedanput je pokazao koliko je ključan za momčad. Pomalo je nestvarno da mladić od 22 godine ima toliku sigurnost i samopouzdanje. Nama koji već dugo pratimo njegov razvoj i radimo s vratarima, to nije iznenađenje, ali i dalje iznova fascinira njegova energija i kontinuitet. Velika podrška mu je i Pešić, toliko veliki čovjek i vratar da je mirno prihvatio ulogu “dvojke” i kad uđe uvijek daje svoj maksimum. Njihov odnos podsjeća na starijeg i mlađeg brata, prava sinergija. Naši vratari su kroz cijeli turnir bili vrhunski, statistika to jasno pokazuje. Bilo bi nepošteno ne spomenuti i moje hrabre Metkovce, Zvonu i Jelu. Toliko su bili borbeni, razigrani i realizacijski moćni da su cijelu Hrvatsku podsjetili na važnost Metkovića, grada rukometa. Njihov doprinos, kao i svih metkovskih rukometaša kroz povijest, ostavlja neizbrisiv trag u našoj reprezentaciji. Ovo je bila pobjeda srca i karaktera, no to nije sve, čeka nas finale i borba za zlato, koje nakon svega do sada viđenog nije nedostižno. Ponosni smo i sretni, cijela ekipa zaslužila je veliki, ludi doček. Ludo, hrabro, nestvarno, “chapeau” svima - u dahu je ispričao Jukić.

Marin Jelinić

ANNE-CHRISTINE POUJOULAT Afp

‘Ukrao’ stričevu jedanaesticu

Šećer na kraju, Srna senior, Zvonimirov otac Renato. Bivši vratar, ali nogometni, one Neretve iz prvoligaških dana, sada delegat na nogometnim utakmicama. On i Darijo nogometaši, Zvone rukometaš iako ga je stric kao klinca često “častio” kopačkama.
Zvone je stasom na oca, dvometraš, ali je “ukrao” stričev broj 11 na majici. Tako legendarni kapetan Vatrenih ima nasljednika među rukometnim reprezentativcima. Po povratku iz Zagreba, umoran, ali dobro raspoložen otac Srna će:

- Zvone je bio dio zlatne kadetske momčadi Metkovića, državnih prvaka, s trenerom Mojmirom Majićem. U seniorski rukomet uveo ga je pokojni Zlatko Saračević u Dubrovniku, pa Silvijo Ivandija, na pripreme Zagreba u Lipik doveo ga je Veselin Vujović. Nakon toga slijedi i nastavlja se Zvonina zagrebačka i reprezentativna priča. Obiteljski smo dolazili u Zagreb na svaku utakmicu, posebno emotivno sve je doživljavao brat mi Igor. Sa Zvonom bi se kratko vidjeli poslije svake utakmice i osjetilo se kako svi momci dišu kao jedan. Redovito ga je zvao i čuo se s njim stric mu Darijo. Sve je bilo prekrasno, od ambijenta u Areni, do naših reprezentativaca koji su ostavljali srce na parketu. Neka ih samo posluži zdravlje i neka ova mladost ostane na okupu, bit će još radosti i veselja s njima. Naravno, da smo ponosni na našeg Zvonu, ponosni smo što Jela i on nastavljaju tu metkovsku rukometnu tradiciju u reprezentaciji.