Hrvatska je osvojila srebro. Da nam je to prije mjesec dana netko rekao, teško da bismo mu povjerovali. Hrvatska se digla onako kako samo ona može, kako nakon OI u Parizu nitko nije očekivao. I ono što je možda i važnije od samog rezultata, ova reprezentacija ima odličan potencijal što je samo dokaz da u Hrvatskoj itekako dobro rade s mladim igračima, neki treneri koji se danas ne vide.
Dagur Sigurdsson se vidi i njemu ide šlag. Osvojio je medalju s Hrvatskom i to izbija sve adute onima koji ga nisu dočekali s radošću na čelu Hrvatske. To je bilo sve osim jednostavno, no ono što je potpuno jasno, Dagur je posljednjih mjesec dana bio baš onakav kakvog smo ga trebali. Vukao je poteze, donosio odluke. Time je priznao da ono što je bilo dosad nije bilo dobro, a u Parizu jako puno toga nije bilo dobro. U Parizu nije bilo obrane 5-1, nije bilo Šušnje i Mamića, Jelinića, Karačića, Glavaša, Maraša, Šimića...
Velike su to promjene, koje su pokrenule Hrvatsku. U kratkom periodu između Olimpijskih igara i Svjetskog prvenstva bio je to ogroman rizik, ali su rukometaši pristupom uspjeli pobijediti i osvojiti medalju na krilima navijača za koje je sam Sigurdsson konstatirao:
- Šteta da nismo igrali finale u Zagrebu, Dancima ne bi bilo lako.
Kada Hrvatskoj zaprijetiš strahom, to izvlači sve, pa i puno više iz svakoga
Ako ste ikad imali sumnje, Hrvatska je bez konkurencije svjetski prvak u improvizaciji, jer takav zahvat ne može napraviti baš nijedna druga reprezentacija, čak ni one kojima fali puno manje nego što je falilo Hrvatskoj.
U skupini smo dobili Bahrein i Argentinu očekivano lako. Egipat nas je nadigrao, ali protiv Egipta je to bila ona strana Hrvatska, igra u kojoj nije bilo svega što smo vidjeli u nastavku natjecanja. Branili smo se u 6-0 protiv Heschama koji zabija s 15 metara bez problema, nismo dubokom obranom pokušali spriječiti egipatske bombardere.
A onda se nakon toga sve promijenilo, jer samo još jedan kiks značio je ispadanje. A kada Hrvatskoj zaprijetiš strahom, to izvlači sve pa i puno više iz svakoga. To što smo dobili Zelenortske Otoke, nije bilo bitno igrački, ali utakmice koje su došle nakon toga okrenule su sve. Island smo morali dobiti više od četiri gola razlike, a dobili smo ih i više, razbili da nisu znali gdje se nalaze. Nakon toga Slovenija koja je već bila ispala vodila je 5:0, ali smo to do poluvremena stigli i uspjeli dobiti utakmicu.
U četvrtfinalu su došli Mađari. Bili smo u bunaru, na -4 pet minuta prije kraja utakmice. Počastili su nas neviđenim pogreškama, izvukli smo se, Pešić je branio fenomenalno. Obranili smo čak i zadnji napad Mađara za pobjedu, odigrali polukontru u kojoj je Srna briljantno promašio Šipića koji je sa sirenom zabio pobjedu. To je izazvalo potpuni kaos u Hrvatskoj, ne samo u Areni.
I onda dođe polufinale s Francuskom. Na papiru nemamo šanse, ali kroz turnir vidiš da se Francuska klima, ne izgleda sigurno. I onda 30 minuta ludnice u kojima smo imali plus devet, u kojima smo imali dvije lopte za plus 10, što zvuči nestvarno protiv takvog protivnika. A kada imaš golmana kao što Hrvatska ima Kuzmanovića, nema reprezentacije koja takvu prednost može dostići.
Hoćemo li ustrajati s tandemom Šušnja-Mamić, vidjet ćemo, ali sigurno se takve stvari ne stvaraju za deset dana
I izborimo finale, Oslo. Duvnjaka, Pešića i Karačića ispratimo s medaljom. No nismo uspjeli više biti dobri, previše smo pogrešaka napravili protiv najbolje selekcije današnjice i tu nema spasa.
Velika je šteta da smo u turniru ostali bez Davida Mandića čija je obrambena rola nezamjenjiva. Ostali su bili sjajni, ali Mandića je bilo nemoguće nadomjestiti, znali smo koliko bi nam dobro došao za Gidsela, mogli smo Srnu poslati na Pytlicka u tom slučaju, a to je najopasnija Hrvatska, što je osjetio Island. No ispalo je super. Uzeli smo srebro, država je na nogama zbog sporta i nakon silne količine negative posljednjih mjeseci, dobili smo puno pozitive koja nam daje novu priliku za napredak.
Imamo ekstra klase u temeljima, to su vratari, Martinović, to su Srna i Mandić za obranu, silan šuterski potencijal Maraša i Srne koji su Francuskoj zabili 11 golova izvana u pola sata, visoko kvalitetne partije svih ostalih, što su pokazali na SP i Jelinić i Glavaš i Šoštarić i Lučin i Klarica i Šipić. Hoćemo li ustrajati s tandemom Šušnja-Mamić, vidjet ćemo, ali sigurno da se takve stvari ne stvaraju za deset dana već s vremenom.
To su jaki temelji za dugo vremena koje je pred nama, ali morat ćemo definirati neke stvari odlascima Duvnjaka i Karačića, pričekati stanje na crti koje nas je mučilo u posljednje vrijeme, a rezultiralo potpuno drugačijim nego što smo imali samo pet mjeseci ranije u Parizu. Ne možemo stalno mijenjati navrat na nos i čekati hoćemo li pogoditi.
To će tražiti vrlo brzu reakciju od nas nakon Svjetskog prvenstva. Već u ožujku slijedi nastavak kvalifikacija za Euro kojem će domaćini od 15. siječnja do 1. veljače 2026. biti Danska (Herning), Švedska (Malmö i Kristianstad) i Norveška (Oslo). Protivnik će nam dvaput biti Češka, koja na ovom SP-u igrala sasvim pristojno s obzirom na to da je dugo vremena nije bilo na sceni. Prvo ćemo 12. ožujka igrati u Brnu, a nakon toga 16. ožujka uzvrat u Poreču. Jako bitan dvoboj, jer će odlučiti o broju 1 u skupini, a nama je svaki detalj svakim danom sve važniji i važniji.
Česi su živi, makar ih dugo godina nije bilo. Na nogama su, a za to je najzaslužniji španjolski trener Xavier Sabate
Nakon prvog kruga Češka i Hrvatska imaju maksimalna 4 boda. Dobili su Belgiju i Luksemburg. Češka vodi, jer je napravila nešto bolju gol razliku u odnosu na nas. Oni su na +22, Hrvatska na +17, tako da ćemo u dva susreta s njima, želimo li biti broj 1 u skupini, morati biti bolji. Naizgled lako, no nakon iskustva s Grčkom, Nizozemskom treba puhati i na hladno.
Češka dugo nije bila na SP, još tamo od 2015. u Kataru. Redovno su na Eurima, a posljednji ozbiljniji rezultat bio im je šesto mjesto baš na našem Euru 2018. godine. Tada su izgubili od nas u utakmici za 5. mjesto. To je bila jedna ozbiljan momčad koju je predvodio tada najbolji strijelac Eura Zdrahala, u kojoj se pojavio odlični Mrkva, čiju je obranu vodio Horak koji je igrao u Kielu. Na tom Euru Češka je dobila Dansku i Njemačku.
Česi su živi, makar ih dugo godina nije bilo. Na nogama su, a za to je najzaslužniji španjolski trener Xavier Sabate, koji inače vodi poljsku Wislu u Ligi prvaka. Sagradio je Sabate jedan novi tim koji igra znatno brži rukomet, koji je na ovom SP-u prošao u drugi krug s egalima protiv Švicarske i Poljske, koji je u drugom krugu dobio Tunis. Njemačku nisu uspjeli, a poraz od Italije govori da dosta osciliraju još uvijek i da se nisu u stanju priključiti vrhu. No, igraju dobar rukomet, taktički su dobro postavljeni, Sabate inzistira na tome i to ih je probudilo.
Češka je visoka i snažna selekcije, u njoj imaju čak četvorica dvometraša, a najviši od njih j 212 centimetara visoki lijevi bek Blacha. Uz dvometraša Mrkvu na golu, s njim pivotom Zemanom (202 cm) i desnim bekom Kašpárekom (202 cm) mogu sagraditi jako nezgodnu sredinu obrane.
Klase kao što su nekad bili Jicha ili Filip nemaju, ali imaju nekoliko jako zanimljivih igrača. U igri koju forsira Sabate jako su važna krila. Tu su lijevo dobro nam znani Hrstka koji sada igra u Zubiju i Blecha iz Dukle, a desno Šterba iz njemačkog Hamma i Skopar iz Plzena.
Kao i svaka momčad koju vodi Španjolac, jako dobro igraju s pivotima. To jako ovisi o srednjim vanjskima, a tu je iskusni Babak iz njemačkog Bergishera koji sve više prepušta mjesto mlađem Morkovskom koji igra u poljskom Zabrzeu. Na crti imaju trojku, starog Zemana kojeg smo već spomenuli u kontekstu obrane, ali i Rajhla iz njemačkog Huttenberga i Reznickog iz poljske Ostrowie. Puno sa Sabateom daju na disciplinu igre i jako su dosljedni.
Sada moramo naći četvrtu Hrvatsku koja će ostati dio svjetskog vrha
Napad ima odlične šutere, to su u prvom redu ljevaci Kašpárek koji igra u Dinamu iz Bukurešta i Piroch koji nosi dres poljske Wisle. Obojica vrlo dobro igraju u Ligi prvaka. Lijevo je broj 1 Solak kojeg smo upoznali u dresu Karvine u europskim utakmicama protiv Sesveta, te u obrambenom smislu spomenuti 212 cm visoki Blacha.
Sve u svemu, jako dobro posložena momčad koju bi bilo jako opasno podcijeniti, a mi danas podcijeniti ne smijemo nikoga. U novom ruhu nakon ovog SP-a čekaju nas dvije vrlo važne utakmice, samo mjesec i pol nakon što završi SP. Drugim riječima, vremena opet neće biti, a morat ćemo se postaviti drugačije.
Onda ćemo dobiti nakon dvije godine slobodno ljeto, valjda uspjeti i odmoriti, a onda kreće nova priča. Ta nova priča je Europsko prvenstvo koje će od 15. siječnja do 1. veljače biti u Skandinaviji. Tu ćemo vidjeti novu Hrvatsku. Tu je jako važno pokazati konture za budućnost, jer ako Euro nema neki preveliki rezultatski značaj, godinu iza njega ići će Svjetsko prvenstvo rukometaša kojem će domaćini biti Njemačka i Francuska. Na tom Svjetskom prvenstvu će se loviti vize za olimpijske kvalifikacije, a plasman na Olimpijski igre uvijek je kraj ciklusa i cilj svake dobro momčadi.
Naizgled, taj siječanj 2027. je daleko, ali doći će vrlo brzo i za njega moramo biti maksimalno spremni, jer to je ključ kontinuiteta bez kojeg nema dobrog trajanja na velikoj sceni. Veliki je posao pred Hrvatskom, velike su odluke pred nama, jer ćemo prvi puta morati dirnuti u ono što je trajalo skoro 18 godine. To je jako dug period u kojem je napravljeno puno velikih stvari.
Ako je ona Hrvatska s Pucom, Ćavarom i Saračevićem bila prva, ako je ona s Balićem, Metličićem i Lackovićem bila druga, ako je ova s Duvnjakom, Karačićem bila treća, sada moramo naći četvrtu Hrvatsku koja će ostati dio svjetskog vrha. To su odluke, strpljenje, ali i traženje odgovora na vrlo konkretna pitanja. Teren je uvijek jedni taj koji najbolje pokazuje pravo stanje stvari. I to se mora poštovati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....