Japan je 2017. na SP-u u Francuskoj bio 22. Već tada se znalo da će Tokio 2020. biti domaćin Olimpijskih igara. Vođeni činjenicom da će biti direktni sudionici olimpijskog turnira, Japanci su odlučili napraviti momčad koja bi na tom turniru bila malo više od kante za napucavanje. A kako to kod njih obično ide, oni traže najbolje.

U tom trenutku najbolje je bio Dagur Sigurdsson, koji je s Njemačkoj 2016. osvojio naslov prvaka Europe. Otišli su po njega, dali neodoljivu ponudu i Sigurdsson je, makar to njemačka javnost nije ni sanjala, prihvatio otići. Bio je to veliki udarac za Njemačku koja je mislila da je nakon dugog niza godina konačno ima složeno sve ako treba.

Naučio nešto japanskog

Za Dagura Sigurdssona to je bila čista avantura. Nije znao u što ulazi, ali se islandskom mirnoćom jako brzo svidio i prilagodio japanskom stilu života. Nije mu bilo teško, jer je nekad u počecima igračke karijere bio u Hiroshimi i tri godine igrao ligu.
Sigurdsson je za Island nastupao preko 200 puta, krenuo je kao kapetan s Olafurom Stefanssonom 1995. kada su bili domaćini SP-a. Igrač sustava je bio i takav je i danas kao trener.

Kada je bio klinac na Islandu su ga zvali Klinsmann, po slavnom njemačkom nogometašu. Odlično je igrao nogomet, bio mladi reprezentativac svoje zemlje sa 17 godina, ali se odlučio prebaciti na rukomet i u njemu se zadržao. U Valuru je krenuo, vraćao mu se, bio je u Japanu, pa se preko Bregenza vratio u Europu. Uzeo je nakon toga reprezentaciju Austrije i s njom ostvario 2010. najbolji doseg do tada. To ga je gurnulo prema Njemačkoj, u kojoj je nekad igrao za Wuppertal, i prvo je preuzeo Füchse Berlin, s njim igrao jako dobro pa dobio poziv da bude njemački izbornik.

Nijemce je doveo do europskog trona prvi puta u povijesti. Vratio im je ponos, a onda se sam odgurnuo na japansku avanturu. Danas u petoj godini rada s njima kaže:

- Jako sam ponosan na ono što smo napravili u ovom vremenu otkad sam u Japanu. I drago mi je da to sada možemo pokazati. Kroz duži period pomladili smo sastav, promijenili neke stvari i sada to želimo pokazati.

Kako se sporazumijevate tamo?

- Naučio sam nešto japanskog...

Oni nisu Bad Boysi

Kako je biti trener u Japanu gdje rukomet nije top sport?

- Iskreno rečeno, nije baš jednostavno. Liga nije savršena za izbor, ima devet klubova. U njoj nema profesionalaca. Svi igrači koji igraju u Japanu su zaposleni, a ta kultura je znatno važnija. Sport je stvar za opuštanje. Treniraju uglavnom jednom dnevno, nekad i manje, a za napraviti vrhunski rezultat u sportu danas je potrebno znatno više. To nije lako probiti, pokušavamo, ljudi se trude... Oformili smo sastav, profesionalizirali dio toga, a dokle ćemo stići, vidjet ćemo. Želimo da Japanci budu ponosni na nas.

Druga najbitnija stvar...

- Često me pitaju hoću li napraviti Bad Boyse od njih kao od Njemačke prije nekoliko godina kada smo bili na europskom tronu. To je nemoguće. Prvi i osnovni razlog, oni jednostavno nisu Bad Boys. U njihovoj tradiciji hijerarhija znači sve. Oni jednostavno imaju previše poštovanja prema protivniku, a i premalo su fizički snažni da bi se mogli postaviti kako to čine Europljani. Oni su zahvalni na svemu, nemaju drčnost natjecati se s realno boljim od sebe. To je najteže promijeniti u njihovom mentalnom sklopu. Oni će poštovati bolje do krajnjih granica. Ali način kako rade, odricanje, to je na razini koju Europa ne može dosegnuti. Spremni su se žrtvovati, ponavljati stvari i milijun puta da bi uspjeli. Fali im jače konkurencije.

Sve je u Egiptu super

Gledali ste Hrvatsku?

- Naravno, Hrvatska je iskusna, ima neke mlade nove igrače, no iskustvo gura Hrvatsku među favorite ovog turnira. Vjerujem da možemo iznenaditi. Igrat ćemo svoj rukomet. Teško mi je reći kako će se Hrvatska postaviti, ali sigurno da se nećemo predati. Hrvatska je rutinirana momčad, odigrala je puno takvih utakmica i to je dragocjena prednost u ovakvim situacijama.

Prvi ste stigli u Egipat, još prije deset dana. Dojmovi?

- Sve super, od dočeka, prijevoza, hotela. I što je najvažnije na testovima su svi negativni.

SP prvi puta sa 32 selekcije?

- Mislim da turnir s 32 momčadi ne donosi korist selekcijama iz vrha, ali koristi rukometu da postane bolji u svjetskim razmjerima.