Imao je dugu plavu kosu. Nikad ne biste rekli da je to on. Sin jedinac, obični dečko iz kvarta koji je imao oca poznatog rukometaša Hamdiju. A stari Hamdija je često igrao, bio na putu, s puta nosio poklone, pa ostaje nezaboravno kada je donio stolni nogomet da bi se klinci po cijele dane igrali. I naravno, uz oca je rukomet mu postao ono što je bio u životu, kome se to ne bi dopalo. Ostao mu je čak po ocu i nadimak Hamšo koji nosi i danas za one koji ga duže poznaju. Zlaja, Hamšo, Sarač... za svakog netko.

Savršeni skok

Sigurno ste primijetili da mu negdje pišu Zlatan, a negdje Zlatko. Niste krivo primijetili. Tata je htio da bude Zlatan, ali mama Manda je rekla da je u Hrvatskoj, u koju su došli svojedobno kao izbjeglice, primjerenije da bude Zlatko. Pa kako vam drago, njemu je bilo oboje isto. Nećete pogriješiti.

DARKO TOMAS/CROPIX

Za nas klince je bio Zlaja koji je imao jako opasan udarac i nogom i rukom, pa su ga uglavnom držali na golu, da nekog ne bi ozlijedio. Bio je najbolji vratar kvartovske lige u dresu Derbija, tako smo se zvali. Deina, Igor, Pindžo, Senad, Gordan bili su prvi pravi suigrači, štanga za klofanje tepiha iza nebodera u ulici Danka Mitrova njegov prvi pravi gol.

Rukomet je došao usput. Profesor Alija Kulenović ga je u Gimnaziji volio vidjeti u odbojkaškoj momčadi, jer je imao savršen skok, a fala Bogu ljevica je već tada nagovijestila neke stvari. Ni banjalučki Gimnazijalac nije bio loš na ozbiljnoj razini. Uz tatu je išao na rukomet i malo pomalo postalo je sve ozbiljnije. Znalo se, subota popodne pravac Borik. Stari Hamšo čekao je na stražnjem ulazu, da bi Derbi ekipa ušla u dvoranu i navijala za Zlaju koji je mahnuo nakon svakog gola. A on je bio sve bolji.

Uz Abasa Arslanagića je rastao, postao juniorski reprezentativac u jednoj odličnoj generaciji u kojoj mu je najdraži suigrač bio Fuad Ramljak, danas ugledni liječnik u Njemačkoj. Sarač i Fudo postali su svjetski prvaci u Portugalu ‘81, kapetan im je bio talentirani mladi Mirko Bašić iz Bjelovara.

No, priča je ključni trenutak imala u dijelu koji je danas u odrastanju igrača najveći problem, a u Borcu je tih godina izgledao savršeno. Da bi mladi igrač dobio priliku pokazati što zna i može, za nju treba i hrabrost trenera i mjesto u momčadi, a na sve to i pravi odgovor mladog igrača. Borac je u vremenima kada je Saračević čekao svojih pet minuta na toj poziciji imao Branka Štrpca, možda i ponajboljeg igrača tadašnje momčadi. Skočan, brz, atraktivan bio je reprezentativac, mamac za medije, ali ga je kvaliteta odvela u inozemstvo, a Borac je otvorio priliku svom talentu Saračeviću, onako kako bi trebao svaki ozbiljan klub danas.

Rusi obilježili karijeru

I tu je sve počelo najozbiljnije, jer Sarač je sve svoje prilike koristio maksimalno. To što je imao skok šut i snagu udarca, to što je majstorski znao podvaliti loptu, uvaliti protivniku rame, nasloniti se na njega kao da će odmoriti, to je sve naučio igrajući za Borac iz kojeg je postao reprezentativac. Debitirao je u Tivtu na Kupu Jugoslavije protiv tada ekstra moćnih Rusa, a ti će Rusi obilježiti njegovu igračku karijeru koja je otišla do neslućenih visina i kulminirala olimpijskim zlatom u Atlanti.

U puno je utakmica zabio 10 i više golova, ali to su bili visoki postoci realizacije, nešto kao kriterij vrhunskog. Škola je sve!