Postoje različiti načini da se izbornik oprosti od reprezentacije. Lino Červar izabrao je potpuno krivi. I trenutak i način. Otišao je kao gubitnik, kao trener koji je potpisao predaju usred turnira, zanemarujući činjenicu da je Hrvatska još uvijek "živa", te da je čeka utakmica u kojoj je pobjeda možda može odvesti u četvrtfinale. Ne pamti se sličan potez ozbiljnog trenera na nekom velikom turniru.
Červar se predao - barem je tako kazao u eteru - zato što su ga razočarali igrači. Neka i jesu, ali nisu li to isti oni igrači koji su ga prošle godine u Austriji i Švedskoj odveli do europskog srebra? Godinama prije do još nekih finala i medalja. Valjda su ti dečki zaslužili da ostane uz njih do zadnje sekunde. Ovako ih je izbornik ostavio na vjetrometini, obilježivši ih kao one koji su ga pristupom natjerali na potez bez presedana.
Mnogi će reći da nije tako, da je izbornik na sebe preuzeo kompletnu odgovornost igračkog i rezultatskog debakla u Egiptu. To jesu bile njegove riječi, ali djela su ta koja te riječi nisu ispratila. Izbornik koji preuzima kompletnu odgovornost na svaki će način stati iza igrača koje je vodio, a ne izravno zbog njih otići, samo zato što su ga "razočarali". Ne možeš preuzeti odgovornost, a igrače ostaviti na cjedilu. Pokisle, jadne i dotučene nakon jednog od najtežih poraza koje je hrvatski rukomet upisao u ovom tisućljeću. I umjesto da baš tada čvrsto staneš iza njih, oni se suočavaju s činjenicom da je i njihov izbornik odustao. Ponajprije od njih...
Hrvatska u Egiptu nije dobro izgledala od prvog dana i spašavanja u utakmici s rukometno ipak slabašnim Japancima. Ne možemo međutim reći da igrači nisu htjeli. Borili su se, napokon i vratili u utakmici u kojoj su gubili šest, ili sedam razlike. Htjeli su, dali su sve što su u tom trenutku mogli. Htjeli su i protiv Argentine, ali opet nije išlo. Dakako da je legitimno pitanje zašto nisu mogli dati više? Ne samo protiv Japana i Argentine, nego na kompletnom turniru?
Je li Červar griješio s izborom obrana? Je li protiv brzih, ali i niskih Japanaca trebalo igrati obranu 6-0, a ne 5-1? Zašto je Martinović usprkos sjajnom učinku imao skromnu minutažu? Zašto smo forsirali Cindrića ako smo znali za problem s ozljedom? Čemu protiv Argentinaca u najkritičnijim trenucima utakmice forsiranje napada bez golmana na vratima? Puno pitanja koji svakako zaslužuju duboku i stručnu analizu, a ne paušalne odgovore u kojima bismo samo prozivali Červara. Nešto se vjerojatno radilo krivo, ali neke stvari možda u datim okolnostima nisu ni mogle biti bolje.
Napokon, u Egiptu se turnir igrao u izvanrednim okolnostima, koje u mnogim segmentima nemaju baš puno veze sa sportom. Premda su iste uvjete imale sve reprezentacije na turniru, pa uvjeti teško mogu posložiti kao čvrsti alibi. Međutim, neke reprezentacije očito su se bolje adaptirale, a rezultati ukazuju na to da je dobar dio onih iz drugog ili trećeg plana imao odlične trenutke.
Nisu li naše djevojke u prosincu u Dansku na EP došle kao veliki autsajder već u skupini, da bi na koncu osvojile broncu? One su se sjajno snašle u tom korona vremenu. Nažalost, to ne možemo reći i za njihove kolege...
Sve to međutim ne može poslužiti kao opravdanje za Červarov čin. Jedan od najvećih hrvatskih trenera svih vremena nije otišao kao pobjednik. Ali ne zato što smo izgubili od Argentine, porazi se događaju i većima i jačima od nas. Červar bi to barem morao znati bolje nego itko drugi, jer nagledao se svega u prethodnih skoro 20 godina. Nitko mu ne može i neće uzeti sve što je napravio, njegovo će ime ponosno stajati u svim rukometnim zapisima. Nažalost, s jednom velikom i teško objašnjivom mrljom.
Koja mu doista nije trebala...