Protiv Aalborga je bilo -10, protiv Szegeda je bilo -9, protiv Kiela -8. Protiv Aalborga su bila 24 zabijena gola, u Szegedu 21, u Kielu 28. Dakle, brojke kažu da razlike padaju, a efikasnost raste. Na prvu ta priča ne daje previše optimizma, jer su brojke uglavnom realne, ali dojam je da Zagreb ipak pokušava ostati na nogama, da se bori sa sobom i s protivnicima, da bi to uspio.
Bitno je znati da ne odustaju, da čekaju da se kompletiraju i pokušaju ono što već dugo nisu - nekog pobijediti u Ligi prvaka. To trenutno izgleda prilično nerealno, ali u rukometu odavno nema nemogućeg, pa se tako nada i Zagreb.

Kiel je bio opušten 30 minuta i Zagreb se dobro nosio. Da nije bilo nepotrebnih tehničkih grešaka, možda je mogao čak biti i u egalu. Kada je Kiel stisnuo gas Zagreb to nije mogao pratiti, pa je Kiel osigurao visoku prednost i opet malo spustio gas, pa je poraz bio u sferi očekivanog. Obrvan je rekao da je trebao biti i manji s obzirom na viđeno, što je istina, ali je s obzirom na neviđeno mogao biti i veći. Dakle, reklo bi se OK.

Daje se maksimum, ali...

Zagreb je kratak, nema igrača za 60 minuta i to se u drugim poluvremenima drastično osjeća. Počinje padati napadački, a napad je i tako slabija strana momčadi, ali počinje padati i obrambeno, jer ritam 60 minuta nije lako izdržati nositeljima obrane Musi i Gojunu. Da je možda tu Hrstić i posebno Srna, da promijene i odmore jednoga u 6-0 ili da se s 5-1 (Srna) promijeni ritam, bilo bi drugačije, ali nažalost nije tako. I ako Zagreb u nečemu nema sreće, onda je to baš u toj činjenici ove sezone. Momčad daje maksimum, ali bolje od toga u ovom trenutku ne ide.

Zbog te činjenice se zaboravilo na polukontru, lake golove s kojima se lakše diše kao što je bilo do 7:2 protiv Elveruma dok se nisu umorili. Čupić tu pokušava najviše, ali teško je njemu to. A utakmice traju 60 minuta i to će zasad, dok se ne kompletira i naknadno popuni, ostati problem Zagreba. Bilo bi sretnije više igrati s krilima i crtom, koji su jači dio momčadi, ali te igre nedostaje poprilično, makar se stvari popravljaju. Pa, ovako, koliko izdrži, izdržao je. Protiv Elveruma je zamalo izdržao i otud nada da će možda idući tjedan u Norveškoj imati priliku za više. No, morat će zaboraviti na sve probleme i žestoko stisnuti zube da izdrže, jer i tamo će biti kratki.

Ima tu stvari za bolje. Vratari nemaju kontinuitet. Slavić počinje braniti dobro, onda nestaje. Mandić je u tremi, zaboravlja zbog toga na svoju visinu, padanje na leđa, na noge s kojima se također može braniti. Ivića nema.

Prolazilo se i sa 6 bodova

Fali tu i dionica Šipića koji i dalje pati zbog konstelacije snaga u momčadi zbog ozljeda. Njegov napad je 100 puta bolji od mnogih vanjskih. Polukontra bi s Vistoropom u obrani sigurno bila bolja, no on se zbog istih stvari mijenja obrana - napad. Klis ulazi samo ako ne ide, a mogao bi i češće. Leimeter i Obranović su korektni, ali treba im kontinuitet realizacije da bi to bilo i bolje.

Sa Srnom bi imali i 5-1, sa Hrstićem ‘širu’ 6-0... tako da sve skupa ne možemo govoriti o potpunoj slici Zagreba u ovom trenutku. Tek kada sve to bude, ako bude, vidjet će se bolje kako stvari stoje. Zato do zime treba preživjeti gostovanja u Elverumu i Brestu, domaćinstva Meškovu i Vardaru i tu pokušati tražiti priliku. Bilo bi sretnije da je to na proljeće, ali što je tu je, iz te kože se ne može.

Povijest posljednjih godina pokazuje različite primjere. Recimo, Celje je znalo prolaziti sa 6 bodova, a ispadati sa 8 ili 9, Kristinastad je znao i proći i ispasti sa 8, Vardar je ispao čak sa 9. Puno bodova je u igri, a za bodove se igra. Zato Zagreb - glavu gore. Nešto se pokušati mora.

Zadnjih pet sezona, prije one lanjske nule, osvajalo se 9, 6, 11 i 5 bodova i dvaput se prošlo. Tri, OK, jer su lani prošli svi. No, ove sezone vjerojatno - neće.