Zagreb ne može zadržati ni dvojicu najboljih igrača, a priče o rukometnom domu više nikog ne zanimaju

Dakle, u siječnju smo svjedočili sjajnom uspjehu rukometaša, sjajnoj razglednici prema svijetu cijele Hrvatske. Rukomet je kupio sva srca, Arena je gorjela tih dana, a evo sjajno se na sve priključio Zagreb koji je u nastavku Lige prvaka ostvario treću pobjedu ove sezone u Szegedu.

Doista nevjerojatno zvuči da su vaterpolisti svjetsko zlato, rukometaši srebro, a nogometaši bronca. U eri kada je svima jasno koliko je momčadskom sportu tešku napraviti takve rezultate, to je pravo malo čudo. No to čudo nije vječno, želi ići dalje, a bez pomoći će teško ići dalje.

Inicijativa koja je pokrenuta još prije dvije godine pri HGK da se nađe način kako pomoći klubovima u aktualnoj situaciji, kako naći način za porezna rasterećenja ulagača, iznimno je važan detalj o kojem se proteklih dana izjasnio i ministar Tonči Glavina.

Treba stvarati nove igrače, nove snage, za to treba podloga, jake utakmice, za jake utakmice treba jaka momčad, a klubovi se snalaze na način kako najbolje mogu, očekujući da će se na planu pomoći neke stvari konačno riješe u njihovu korist i da nam olakšaju put do vrhunskog.

Ništa se nije promijenilo ni nakon 1996., ni 2003., ni 2004., ni 2020., a kako stvari stoje neće ni 2025. godine

Jednostavno je to objasniti. Zagreb je protekle četiri godine promovirao Srnu, Mandića, Glavaša, Klaricu, Pavlovića, oni su danas reprezentativci, a da nisu prošli Zagreb, teško da bi bili na vrhunskoj razini. Sutra će ti igrači otići za boljim ponudama, imamo sada situaciju da Zagreb sa sredstvima s kojima raspolaže ne može zadržati Srnu i Glavaša. A mi, ne budemo li imali način da održimo kontinuitet stvaranja, nećemo imati priliku biti dio svjetskog vrha onog trenutka kada spomenuti i nešto stariji od njih siđu sa scene.

Dres Zagreba su nosili Duvnjak, Pešić, David Mandić, Šušnja, Lučin, a i to je dio priče o tome da smo danas na svjetskoj sceni to što jesmo. To se ne smije prekinuti, a osnovni način je pomoći klubovima koji su temelj svih velikih reprezentativnih uspjeha. Reprezentacija je uvijek najbolje ogledalo, a Hrvatska se ima čime pohvaliti. I svi smo ponosni na to, ali život ide dalje, ne stoji i morat ćemo se u toj utrci moći nositi namjeravamo li biti dobri i sutra.

Priče o rukometnom domu više i ne spominjemo, jer nemaju nikakvog smisla. Ništa se nije promijenilo ni nakon 1996., ni 2003., ni 2004., ni 2020., a kako stvari stoje neće ni 2025. godine. To više nije stvar priče, jer to više nikoga ne zanima. Samo djela mogu promijeniti stvar. Rukomet tu više nema što dodati.