Foto: Damir Krajac / CROPIX
PIŠE D. PINEVIĆ

ŽOGA ŽIVI VJEČNO Ispred Kutije šibica otkrivena spomen ploča istinskoj rukometnoj legendi - Iztoku Pucu

Piše: Dražen PinevićObjavljeno: 22. studeni 2016. 17:22

Vijeće slovenske nacionale manjine i Slovenski dom grada Zagreba danas je u podne ispred Kutije šibica otkrilo spomen-ploču Iztoku Pucu, rukometnoj legendi za sva vremena. Pomogao je grad Zagreb, došli su predstavnici Borca, Zagreba i Celja, klubova u kojima je, po mnogima, najbolji lijevi vanjski svih vremena igrao u svojoj karijeri.

Tako malo, a tako puno. Neka se pokrenuo i rukomet, ima s čim i na tom planu, na žalost. Šteta je jedino što nema neki svoj dom, pa da to učini vječnim baš za sva vremena, onako kako zaslužuje.

Pet godina bez Iztoka

A prošlo je već pet godina otkad je iz SAD-a, gdje je živio prateći tenisku karijeru sina Boruta, došla vijest da nije izdržao utakmicu s bolešću. Čudno je zvučalo, nevjerojatno, stijena od čovjeka, prijatelj, pravi prijatelj i dok je igrao i nakon toga. Kad je rekao, “nije dobro, ne mogu na noge, borim se, ne bi me ni prepoznao”, sve je bilo jasno. Sa 45 godina nam je poslao zbogom, ali mi njemu nismo nikad i svijeća je najmanja stvar koju se može zapaliti za sjećanje na tog velikog igrača, čovjeka... Na sreću, evo i ploča pa možda klinci saznaju da je nekad bio jedan strašni rukometaš, kojem je Zoran Predin na ispraćaju otpjevao “Ne mine niti dan...” I tako je...

Na ploči piše Iztok Puc - Žoga. Njegov Hamšo Saračević ga je tako nazvao jer je klinjo iz Šoštnja kad je došao u Borac silom tražio “žogo v polukontro” pa se Saraču toliko popeo na živce da je za sva vremena ostao Žoga.

U Šoštnju i Borcu je postao igračina. U početku je znao samo puknuti, kao Stipe danas, a onda je uz Peru Janjića i dvije-tri “pljuske” progledao jer je znao slušati. I kad je postao najveći. Nije ga bilo sram.

Vodio je svjetske juniorske prvake u dresu Jugoslavije. Sa 22 godine bio je najbolji igrač bivše “bundeslige”, olimpijac u Seoulu za broncu, a onda je karijeru do vrhunca doveo u Zagrebu. Dvaput prvak Europe. I to kako, savršen u velikom finalu u Santanderu i nezaboravan u Frankfurtu - to svi znaju “Puuuucccc”, a najbolje Zdravko Zovko, kojem je rame još plavo od udaranja “pusti me, pusti da to riješim”. Riješio je. I onda, naravno, whisky, uvijek ako se slavilo, samo uz whisky. I to je razlika, nekad i sad.

Nakon Jugoslavije Slovenac je izabrao Hrvatsku kao savršen izazov. Pa prvo mediteransko zlato, europska bronca, svjetsko srebro i olimpijsko zlato u Atlanti kao kruna.

Otišao je u Celje, ostao vrh, vratio se sa Slovenijom na OI u Sydneyu i na taj način ostao posebnost jer samo su on i Andrej Lavrov igrali za tri različite selekcije na OI.

Onda je još pomogao prijatelju Kasimu Kamenici u Prulama, dok Zoran Janković nije odlučio da će biti direktor slovenskih reprezentacija. I to mu je išlo.

Posljednji poziv iz bolnice

A onda je jednog dana rekao “idem u Ameriku, Borut igra tenis, treba šansu, izazov...” Pa se javio iz Amerike i rekao “šalji nešto o Atlanti, ovi nemaju pojma o rukometu, ali znaju što je olimpijsko zlato”. Sredili smo. Onda je nazvao i rekao “poželio sam se rukometa, znaš što radim? Kuham, sjajno”. Uvijek je volio klopu, kile su stiskale tetive koje da su bile čvršće, trajale bi duže, ali...

Posljednji put se javio iz bolnice, kreveta, on koji nikad nije ležao, čak ni prije utakmice za broncu s Dancima ‘94 kad je uletio u naš apartman i rekao “idemo na piće”. Bilo je tri ujutro. I osvojili smo broncu, prvu.

Neke slike ne idu nikad iz glave. I zato je lijepo što ćemo na Kutiji šibica imati spomen-ploču da ga i vidimo... Nadam se da će jednom doći i Kljun, i Tica, i Bepo jer djeca trebaju znati puno više nego što znaju. Na žalost.

Linker
16. studeni 2024 12:05