Nedorečena generalna proba obavještenijeg kritičara tjera da se zapita zna li redatelj što uopće želi poručiti ovakvom predstavom, griješi li u startu s podjelom uloga i treba li ovaj nesuđeni hit u posljednji čas ipak povući s repertoara i zamijeniti ga kakvim zimzelenim komadom, nekom vječnom “Jalta, Jalta” uspješnicom, u kojoj su glavne role rezervirane za Dudua i Kranjčara, a mjesta mora biti i za Olića...
Što s Jelavićem?
Nizozemci su, recimo, u desetak dana odigrali tri manje-više ozbiljne provjere s Bugarima, Slovacima i Sjevernim Ircima te redovito koristili glavne igrače (Van Persie, Sneijder, Robben, Van Bommel), iako je većina ovih superstarova u kamp “oranja” stigla zrela za reparaturu na obalama toplih mora, s pedesetak klupskih utakmica pod pojasom. Priču su otvorili porazom, a zaključili golijadom protiv nemoćnog sastava iz Belfasta, i na Euro putuju napumpani samopouzdanjem.
Bilić je izabrao drugačiji put. Protiv Estonije je razigrao nogometaše iz drugog plana, manje viđene ili netom oporavljene od ozljeda, i oslobodio obveza Jelavića, Modrića, Srnu i Olića.
Bilo je logike u takvom potezu jer plodno proljeće sugerira da su navedeni igrači stupovi “vatrenog” društva. Izbornik je dobio zadovoljštinu i u rezultatu te odličnoj igri protiv Estonaca. Glavobolja je stigla kada je “B plan” pospremljen u ladicu, a na teren vraćena tzv. idealna momčad, doduše bez bolesnog Modrića i ozlijeđenog Ćorluke. Takva momčad nije funkcionirala. Loša vijest kaže da Bilić više nema vremena dotjerivati detalje u igri, barem ne u službenom sparingu.
Realnost kaže da je Bilić danas ponovno u kadrovsko-taktičkoj gabuli i u vremenskom tjesnacu. Treba li na temelju jednog sterilnog poluvremena vratiti Nikicu Jelavića na klupu, ili će nastaviti honorirati briljantnu statistiku Evertonova napadača?
Modrić na suhom
Nije li Eduardo, usprkos dvomjesečnom odmoru od ozbiljnog nogometa, i dalje njegov najpouzdaniji napadački izbor? Zaslužuje li Vukojević dres prvotimca ili će on i Dujmović nastaviti vožnju u režimu par-nepar? Kako pokrpati poroznu obranu? I čemu se možemo nadati od Modrića, koji je od 13. svibnja bez utakmica?
Hrvatska je posljednji put igrala s Norveškom u listopadu 2010. U Maksimiru je naša momčad pobijedila s 2-1 (strijelci Mandžukić, Kranjčar i Abdellaoue za goste), ali utakmica je ostala zapamćena kao jedna od uvjerljivijih predstava te godine s mnogo tečnih, maštovitih akcija i zrelih prilika za društvo u kockastim dresovima. Ako je Norvešku u svojim nacrtima za Poznan i Gdansk zaista obilježio kao simulaciju bitke s Irskom, onda bi Slaven Bilić trebao zaboraviti Oslo i odvrtjeti film godinu i pol unazad. Stoperski dvojac tada su činili Šimunić i Schildenfeld, lijevi bok su duplirali Strinić i Pranjić, na red u veznom redu pazio je Vukojević, kreativni studio vodili su Kranjčar i Modrić, a napadački tandem činili Eduardo i Mandžukić. Suočeni s ovakvim sastavom Hangeland i Riise djelovali su kao vrlo nesretni ljudi...
Srnina nervoza
U subotu su Riise, Hangeland, Henriksen i Braaten dramatično iskrižali sinopsis maksimirskog dvoboja iz 2010. godine i, premda nisu ostavili dojam klasne momčadi, više su puta držali hrvatsku reprezentaciju na konopcima. Skauti u službi Giovannija Trapattonija morali su zadovoljni napustiti Ullevaal stadion nakon što su vidjeli Bilićevu veznu liniju bez rješenja, napadački tandem odsječen u nekom dalekom “fjordu” ili Srnin nizak prag tolerancije na suparničke provokacije. Nadajmo se, ipak, da je Slaven Bilić više toga sakrio nego pokazao...