Nije ju trebalo pitati je li se probudila s osjećajem “jesam li samo sanjala ili se zbilja dogodilo”. Leona Popović nije prošla ni kratak ni lagan put do svog prvog Top 10 rezultata u Svjetskom kupu i potpuno je svjesna što je napravila. Sedmim mjestom na Sljemenu prekinula je 11-godišnji post bez hrvatskih ženskih bodova na domaćoj utrci, a 29. prosinca 2021. navršilo se i točno 12 godina od posljednjeg uopće našeg Top 10 rezultata u Svjetskom kupu. Ana Jelušić je tada bila 6. u slalomu u Lienzu.

- Stvarno je dobar osjećaj probuditi se nakon takvog rezultata, a posebno je dobro bilo neposredno nakon utrke - kaže 24-godišnjakinja iz Mrkoplja.

Dobro je i što je do svog najboljeg rezultata u karijeri došla nakon dvije vrlo dobre, ali daleko od savršenih vožnji, onakvih kad sve odradiš baš kako želiš i kako možeš.

- I u prvoj i u drugoj vožnji je bilo grešaka, koje su me koštale i boljeg rezultata, pa kad sam ušla u cilj druge vožnje nisam mogla biti sigurna gdje ću točno završiti u plasmanu, ali ispalo je super. Uvjeti na stazi su bili takvi da se nije ni dala skijati savršena vožnja.

Sigurnija sam

Ali u oba njezina nastupa, bez obzira na pogreške, osjetila se sigurnost. I vjera u sebe pa je na jednom dijelu staze u drugoj vožnji imala najbrže vrijeme od svih skijašica.

- Paše mi konstanta koju imam ove sezone, ali općenito se sigurnije i jako dobro osjećam na skijama ove sezone. I na treninzima i na utrkama, tako da je to sigurno jedan od bitnijih faktora koji su rezultirali sedmim mjestom.

Koliko bolja sigurnost ima veze i s Völkl skijama na koje ste prešli uoči ove sezone i koliko znamo od početka su vam odlično “sjele”?

- Sigurno da u tome ima pozitivnih stvari koje su doprinijele rezultatima ove sezone. Od prvog testiranja skija super sam se osjećala, a super su mi “sjele” i pancerice. Zbog njih sam se zapravo više brinula jer su dosta drukčije od onih koje sam ranije koristila. Ali baš mi odgovaraju, a podrška koju imam od Völkla od početka je odlična. Baš sam se iznenadila koliko su se brinuli oko svega, ljudi su super, pružili su mi sve što sam zamislila i što želim i to je sigurno odigralo dosta veliku ulogu.

Ta podrška će s rezultatima sasvim sigurno još i jačati, ali odlično je što je od početka sve na visokoj razini. Bez vrhunske opreme nema ni vrhunskih rezultata u skijanju.

Sljeme i Leona dugo nisu bili u dobrim odnosima, u pet prethodnih nastupa dvije utrke nije završila, a tri puta se nije uspjela plasirati u drugu vožnju iako je bila jako, jako blizu 2020. kad ju je od nje dijelilo tek 9 stotinki. Što se promijenilo ove godine da on nule odmah skočite u Top 10.

- Ne znam točno u čemu je bio problem između Sljemena i mene, ali mislim da je glavni razlog zašto sam sad napravila rezultat u tome što sam u daleko, daleko boljoj formi nego u prijašnjim nastupima. Prvih nekoliko puta sam ionako vozila ne zato što sam bila spremna za neki rezultat, nego zato što je to domaća utrka pa imamo pravo na više skijašica na startu. A u odnosu na posljednje nastupe razlog je ovo što sam spomenula, moja puno bolja forma i puno kvalitetnije vožnje.

“Proljetni” uvjeti

Iako bi netko mogao pomisliti da je bila u prednosti u odnosu na ostale skijašice kad su uvjeti u pitaju, to nije istina. I ona se morala prilagoditi kao i sve druge.

- Ovo je zapravo prvi put da smo ove sezone imali takve, “proljetne” uvjete i na rezultate je jako utjecalo kako se tko uspio prilagoditi na to. Samo smo jedan dan uoči utrke trenirali po takvim uvjetima, jer kad smo u prosincu trenirali na Crvenom spustu bili su totalno drukčiji uvjeti. Uoči Božića je staza bila baš tvrda, pravi zimski uvjeti, savršeni, ali nažalost za utrku je bilo puno toplije i potpuno drukčije.

Nije joj smetalo.

- Dobro, tu su mi možda pomogli i oni prethodni nastupi na Sljemenu jer je često tako bilo za utrke. Možda je to ostalo negdje i pomoglo mi da se s time izborim bolje nego većina ostalih cura.

Ulazak u drugu vožnju je glavni cilj dok to ne ostvariš, kad se skupi nekoliko nastupa “u bodovima” letvica se diže, pa se želi u 20, pa u 15, a sad kad ste probili i granicu najboljih 10 pretpostavljamo da to znači da do kraja sezone rastu i vaša očekivanja?

- Mislim da je to i normalno, kako rastu rezultati, rastu i očekivanja, ali najvažnije je nastaviti dobro trenirati i zadržati fokus. Sad ću u Kranjskoj Gori imati i startni broj u prvih 20, a sa spuštanjem startnih brojeva se rješavam i onih stresova oko toga u kakvom je stanju staza pa se lakše koncentrirati samo na sebe i svoje skijanje.

Treneru uvijek uz mene

Leonin put su uvelike usporile ozljede, a posebno je bila teška 2018. godina kad je pad u olimpijskom veleslalomu u Pjongčangu rezultirao potpunom rupturom prednjeg križnog ligamenta i djelomičnom rupturom medijalnog kolateralnog ligamenta. A onda je u listopadu 2018. nakon jednog doskoka koljeno opet zaštekalo i završila je na još jednoj operaciji. Prije toga je imala i ozljedu potkoljenice, i još jednu artroskopiju i sve to na lijevoj nozi.

- Neke cure koje znam iz dječjeg skijanja i s kojima sam bila “tu negdje” ranije su napravile iskorak, ali sad sam im se opet priključila. Jesu, ozljede su igrale dosta veliku ulogu, na žalost i to moramo proći.

Skijaški život. Rijetki su oni koji uspiju pobjeći ozljedama. Jeste li imali dvojbi u nekom trenutku nastaviti ili ne, postavljali pitanja samoj sebi “hoće li mi se isplatiti sve uloženo”?

- Svima se znaju dogoditi tužnije, depresivne situacije, ali nekako sam se uvijek odlučila boriti i ispalo je da sam dobro postupila.

Definitivno se pokazalo da je dobro postupila. A tko je u tim trenucima bio najveća podrška?

- Trener Goran Rački je uvijek bio uz mene u takvim trenucima. Naravno i obitelj i prijatelji.

I njezina priča je dokaz koliko je dugogodišnja i čvrsta suradnja s trenerom bitna. A Goran Rački i Leona su prošli cijeli put od njezinih prvih FIS nastupa u sezoni 2013/14.

- Radili smo i ranije zajedno dok sam bila u dječjoj reprezentaciji, a Goran je bio pomoćni trener uz Mirka Kvasteka. Dosta su se tada i mijenjale ekipe, ali nas dvoje smo nekako uvijek bili zajedno, a od moje prve FIS sezone je on moj jedini trener.

I razvili vrlo čvrst odnos.

- Naravno da smo kroz to vrijeme postali i jako dobri prijatelji, znamo se jako dobro, i ja njega i on mene, a to je i normalno nakon toliko provedenog vremena zajedno.

Koja je trenerova najbolja osobina?

- Upornost i organiziranost.

A s čime ga vi možete izbaciti iz takta ili mu ne dajete razlog za to?

- O dajem mu, definitivno dajem - smije se Leona.

Što ga najviše “izludi”?

- Definitivno neka moja nerviranja nakon loše utrke pa on ne bude razočaran mojim skijanjem, nego mojim reakcijama.

Ovo je olimpijska sezona, razmišljate li o Pekingu?

- Baš i ne, sad sam koncentrirana na one utrke koje su prve ispred mene.

Bili ste u Pjongčangu, ali olimpijske uspomene vam baš nisu lijepe s obzirom na ozljedu u prvom nastupu u veleslalomu.

- Definitivno nisu. Nadam se da će se to popraviti, gore od onoga u Pjongčangu ne može biti.

Koljeno ne radi više nikakve probleme?

- Ne, na sreću sve je super. Malo veću brigu mu moram posvetiti, ali nikakvih problema nemam.

Leona je iz Mrkoplja kao i Jakov Fak. Znamo da vam je bio veliki uzor, doživljavate li ga i dalje tako?

- Da, Jakov je super, kao sportaš, ali i kao osoba. Sjećam se kad sam kao mlađa trenirala kondiciju s nordijcima u klubu Bjelolasica pa bi on došao na treninge i pokazivao nam vježbe. Mi se zapravo nismo mogli koncentrirati koliko smo bili oduševljeni, ono u stilu “wow, Fak je s nama i baš nam on pokazuje vježbe”, bili smo totalnom u šoku.

Stresnije nego prije

Uživa i danas svaki put kad ga sretne, a nada se da će se opet, kao u Pjongčangu, družiti tijekom Zimskih olimpijskih igara.

- U Pjongčangu smo se često sretali, obično bi s nama jeo i uživala sam u razgovorima s njim. Nadam se da nam sad neće sve pokvariti koronavirus i da nećemo u Pekingu biti potpuno odvojeni od ostalih sportaša.

Te priče oko koronavirusa, ali i razina stresa među sportašima jako su se intenzivirali posljednjih tjedana i u skijanju.

- Da, baš jako, jer je bilo dosta slučajeva u posljednje vrijeme. Sad nam je svima stresnije nego prije jer dosta nas je i preboljelo koronavirus, cijepljeni smo, ali vidimo da niti to nije garancija da se nećemo zaraziti. Malo smo se možda bili opustili jer smo se osjećali zaštićeni nakon cijepljena, a sad nas je baš prodrmalo.

Skijanje je njezin sport, ali popis svih onih koje je isprobala, a neke i trenirala je podugačak...

- Joj, svega je bilo. Čak sam odradila i neke trke skijaškog trčanja i ljetnog biatlona na rolama, pa nogomet, rukomet...

Igrate li nogomet i sad?

- Ponekad, ali trener se ljuti jer uvijek postoji mogućnost ozljeda i moram biti oprezna.

Žao joj je što ne može više igrati rukomet.

- Jako žao, to mi je bio super sport i baš sam se vidjela u rukometu.

Igrala je na vanjskim pozicijama, ali najdraži rukometaš joj je jedno krilo, desno.

- Ivan Čupić mi je uvijek bio jako drag. Sjećam se neke utakmice na kojoj sam bila s klubom pa smo odradili upoznavanje, slikanja, autograme, sve što ide u takvim situacijama.

Nogomet i rukomet

Koje sportove prati kao navijač?

- Najviše momčadske, nogomet i rukomet.

Biste li se mogli zamisliti ekipnom sportu?

- Da, bez problema, voljela sam biti dio ekipe.

Jedino što ne može zamisliti je da sport nije dio njezinog života.

- Ne, to ne vidim uopće.

Svjesna je da s rastom rezultata raste i zanimanje javnosti i medija, ali to ju ne smeta. Dapače...

- Pa bilo bi i vrijeme. I voljela bih da zanimanje nije vezano samo kad je Sljeme, onda svi pohrle i zna biti i malo naporno, a za ostale utrke ništa, kao da ne postoje.

Leona Popović, lavica koja je tek počela ozbiljno gristi u Svjetskom kupu i namjerava gristi još jače...