Najveći Europljanin po pitanju stolnog tenisa je Jan Owe Waldner. Švedski Mozart je stvarno bio nešto posebno, no Švedska je kroz povijest dala mnoge velike igrače. Možda nije imao magiju Waldnera, ali ako tražimo nekog tko je bio genijalan i uspješan, onda će sljedeće ime biti Jörgen Persson. Taj uskoro 59-godišnji Šveđanin je osvojio gotovo sve što se moglo, nedostaje mu olimpijska medalja, ali zato se može pohvaliti da je jedan od četvorice Europljana koji su u posljednjih 50 godina postali prvaci svijeta u pojedinačnoj konkurenciji. Jedan je od trojice Europljana koji je sakupio sedam nastupa na Olimpijskim igrama, kao i naš Zoran Primorac.

Prvi naslov ostao najdraži

U seniorske vode ušao je 1983. i već tri godine kasnije, s 19, osvojio je prvi europski naslov, ukupno ima dva i to samo u pojedinačnoj konkurenciji. Već 1989. je bio viceprvak svijeta u pojedinačnoj konkurenciji, izgubivši u finalu od slavnog sunarodnjaka i suigrača Waldnera. Dvije godine kasnije Persson se osvetio Waldneru i osvojio svjetski naslov u Chibi.

Bio je dio momčadi koja je harala svjetskim stolnim tenisom, u razdoblju od 1987. do 2001. Šveđani su osvojili sedam ekipnih medalja, od toga četiri zlata. U sportu u kojem postoje uglavnom samo Kinezi - nezamislivo.

Proteklih dana je veliki Šveđanin boravio u Istri, točnije Vrsaru, gdje se igrao veteranski turnir Stone Racket Istria. Persson i Primorac su igrali ekshibicijski turnir, dok su se gledatelji uživo mogli uvjeriti zašto je bio tako dobar i dugo trajao. U areni profesionalac i genijalac, izvan arene osmijeh od uha do uha i voljan se prisjetiti vremena kada je harao.

- Žalim li za ičim u karijeri? Olimpijskom medaljom, ha, ha. Dvaput sam bio jako blizu, završio četvrti, možda bih i to ostvario da je stolni tenis u mom najboljem razdoblju bio zastupljen i u ekipnom dijelu. Tada smo bili stvarno jaki. Naravno da bi bilo lijepo da sam osvojio i olimpijsku medalju, ali u konačnici stvarno ni za čim ne žalim, ispunio sam sve životne ciljeve koje sam maštao kao klinac. Nema žaljenja, samo uživanje - kazat će na početku razgovora Persson, dok je još dolazio sebi od revijalke s Primorcem u dvorani Saline.

Koji vam je najdraži dio karijere?

- Možda prvi naslov europskog prvaka 1986. Imao sam 19 godina, bila je to moja prva velika titula. Prvo veliko finale i to sam dobio. Važno je jer sam krenuo s pobjedom. Kada izgubiš veliko finale dođu crne misli, pogotovo u toj dobi. Nisi siguran hoćeš li imati više prilika. Poslije pet godina osvojio sam i svjetski naslov. Igrao sam dobro u finalima, nakon toga sam već imao dvije velike titule u svom džepu.

Kako ste rješavali pritisak u tim velikim pohodima?

- Nema jednostavnog odgovora. Jačao sam samopouzdanje svakim susretom koji sam dobio, ako si bio u finalu, znao si da je to tvoj turnir. Osjećao si da si dobar, ali poanta je da moraš uživati. Nije to baš lako, uvijek je tu neki pritisak, ali to je ključ. Često sam slušao muziku prije mečeva, Abbu, Roxette, Ramonese... Zavisno od raspoloženja. Navečer nešto laganije, uoči meča mi je trebalo nešto da me pokrene. Treba vjerovati u sebe i probati prebaciti pritisak na suparnika. Cijelo vrijeme sebi stvaraš pritisak, ustvari i suparnik ima isti pritisak. I on je nervozan, treba to probati to iskoristiti. Treba shvatiti da nisi bitan samo ti, treba igrati pametnije to jest opreznije. Neka suparnika svlada pritisak.

Smetaju me imena turnira

Koja je bila tajna moćnih Šveđana?

- To je bila skupina odličnih igrača, ali i što smo učili iz svakog meča. Putovali smo po Kini, gubili, ali smo si govorili da će doći i naših pet minuta. Vjerovali smo, odnosno znali da ih možemo dobiti. Većina igrača iz drugih zemalja se odmah predavala s mišlju da su Kinezi prejaki. Je, jaki su, ali može se i njih pobijediti. Nakon naših pobjeda, i ostali su vidjeli da je to moguće. Doduše, mi smo zadnji koji su ih pobijedili u ekipnom dijelu, od 2000. svi naslovi su u njihovim rukama. No, vesele me posljednje Olimpijske igre. Oni su i dalje vrh, ali nakon Pariza se vidjelo da nisu baš tako nepobjedivi. Važno je vjerovati i riješiti se straha.

Kako je bilo igrati s Waldnerom ili protiv njega?

- Uf, kada se danas prisjetimo sve je lagano. No, nije bilo baš tako. U svakom slučaju, uvijek je bilo lakše ako je s druge strane stola igrač iz druge zemlje. Nas dvojica smo se znali žmirećki, teško je bilo iznenaditi.

Je li Waldner imao nekakav tik po kojem ste znali što slijedi? Nešto poput Beckera, kojeg je Agassi ‘pročitao’?

- Nije imao tik. Pratio sam njegov govor tijela, koji ti može puno toga reći. Znao sam osjetiti kada je nervozniji, frustriran i čekao svoju šansu. Kada je promašio neku lopticu, mogao sam osjetiti da bi tu moglo nešto biti, da to nije njegov dan. Isto tako, nekad si vidio da nema smisla igrati jer je bio vanserijski.

Igrali ste u 20 klubova, ali i u Kini.

- Kina mi je bila san i to sam ispunio. Možda malo prekasno, nisu to bile moje najbolje igračke godine. I bio sam prestar i prekratko da naučim jezik. Ostala su mi u sjećanju ta putovanja s momčadi, druženje i mečevi. Predivno iskustvo, igrao sam s najvećim zvijezdama, Ma Longom, Ma Linom...

Kakva je razlika nekad i danas? Je li nekad bilo više draži?

- Po pitanju treninga, manje-više je to podjednako. Svi smo trenirali po šest sati dnevno. Danas su udarci jači, tu je velika razlika. Igrači su i jači, tehnika je drukčija. Tada smo davali više rotacije u spinu i loptica je bila manja. Samo vježbanje nije toliko različito. Nedavno sam bio izbornik Švedske i ubacivao sam vježbe koje smo radili u moje vrijeme, i dalje to funkcionira. Što se tiče igre, tada si imao više različitih igrača. Imao si obrambenih, penholderaša... Danas se svodi na servis i jak udarac nakon toga. Danas igrači imaju odlične bekende. Volim kada je više različitih stilova. Zamislite da u nogometu svi igraju na isti način, postalo bi vrlo brzo dosadno. To mi svakako nedostaje, za sport je važno da ima različitosti. Evo, pojavio se Felix Lebrun s penholderom i odmah je drukčiji, zanimljiviji.

Kako gledate na razvoj stolnog tenisa i WTT?

- Nešto se događa, ima dobrih i loših stvari. Grand Smash je dobra priča, no svakako su neke stvari nekad bile bolje. Mene smeta ta tradicija turnira, to jest imena istih. Nekad si igrao German Open, Japan Open, China Open, Swedish Open pa i Croatia Open. Sada su Contenderi, Feederi, dok se turniri zovu po gradovima. Sve mi se izmiješalo, preslično je. Ako je to teško meni pratiti, koji sam dio toga, kako je tek drugima. Povijest i tradicija su važni. Golf i tenis imaju turnire s tradicijom poput Australian Opena, Wimbledona...

Nedavno zaigrao drugu ligu

Zašto je jedna Švedska, koja je najodlikovanija europska zemlja, čekala 21 godinu na europski naslov?

- Predugo smo čekali naslov prvaka, to je istina. Kada si manja zemlja, teško je stalno imati odlične generacije, razmazili smo se. Znanje je i dalje tu, količinski se radi isto kao i prije, ali nekad ne ide kako zamisliš. Nekad treba strpljenja, vremena, trebaju se i stvari poklopiti. Bitno je da smo se vratili i opet uzeli titulu.

Kako vidite stolni tenis za 20-30 godina?

- Teško pitanje. Nadam se da će rasti, još više zemalja ojačati, i da neće u vrhu biti samo Kina. Želim opet vidjeti Švedsku kao svjetskog prvaka. Kao i da Hrvatska nađe nekog novog Primorca, imate tradiciju i znanje, treba strpljenja.

Spomenuli ste Pariz i dobar nastup Europljana, da vam je to dalo nadu.

- Pojava Moregarda i braće Lebrun je odlična stvar za sport. Igraju sa stilom, ta njihova igra i uspjesi su doveli brdo klinaca u dvorane. Ono što sam pričao s ljudima, stolni tenis u Francuskoj i U Švedskoj je opet u modi. Klinci se poistovjećuju s tim dečkima i žele igrati stolni tenis. Što je najbolje, vidio sam neke starije ljude koji se opet vraćaju i žele vidjeti te nove dečke, oni su nada europskog stolnog tenisa. Važno je za sport da ima zvijezde, pogotovo danas jer vodiš borbu s mnogo više sportova nego u moje vrijeme.

Što mogu Šveđani, vjerujete li da mogu ponoviti ili barem doći blizu vaših vremena?

- Zašto ne, imamo mladu i dobru momčad. Pobjeđivali su već velika imena, osvajali ozbiljne turnire. Ako će vjerovati i učiti, sve je moguće.

Jedno vrijeme ste igrali u drugoj švedskoj ligi, dok ste se nedavno oprostili od izborničke funkcije. Što dalje?

- Ma, to sam nastupio nekoliko mečeva.

Koji vam je bio omjer?

- Pet pobjeda i poraz. Još mogu igrati, ali stao sam nakon što sam preuzeo Švedsku. Vidjet ćemo što dalje, vjerojatno ću biti trener, ali izvan Švedske.

Hrvatska može do medalje na EP

Hoćemo vas vidjeti ove godine na Europskom prvenstvu u Zadru?

- Nadam se da ću biti tamo. Ovisno što ću raditi u tom trenutku. No, cilj je biti tamo.

Kako vidite Hrvatsku?

- Imate potencijal za medalju, ali svi dečki moraju biti odlični. Nije bitan pojedinac, već cijela momčad. Potencijalno ste u krugu za medalju, igrate kod kuće, pred svojom publikom. Odmah da kažem, nadam se da će Švedska biti prvak. No, pristajem na finale Švedska - Hrvatska. Kao nekad u rukometu, ha, ha.

Potpisujemo svaku vašu riječ i neka bude repriza Atlante 1996. Šveđani su slavili u skupini, mi u epskom finalu!