TOGA IMA SAMO KOD NAS: ON JE BOLESNO POPULARNA FACA, ALI NE I U HRVATSKOJ! 'Ne nadam se da će se nešto promijeniti, samo se razočaraš'

Zamislite situaciju - planetarno zlato, aktualni svjetski prvak u jednom od tri temeljna sporta, pa analogno tomu dakako i najbolji sportaš države i glavnog grada u različitim izborima. Od onog nacionalnog olimpijskog odbora, preko jedinog sportskog dnevnika itd. U tri riječi “bolesno” popularna faca. Da, ali ne i u Hrvatskoj!

Tin Srbić, Zagrepčanin koji je u listopadu prošle godine (nije to baš tako davno bilo) u kanadskom Montrealu osvojio zlato na preči, jučer je kročio središtem grada. Ušetao u glavnu gradsku poštu poradi promocije omotnice s njegovim likom. Nije bila baš neka gužva na šalterima, ali da se netko okrenuo... Nema šanse. Pa čak niti kada su kolege fotoreporteri stali “skakati” oko Tina, blicati oko njega. Nitko ni trepnuo nije, pače niti pitao barem kurtoazno, “a tko je to?” U biti, lažemo. Došao je do nas jedan gospodin, umirovljenik po slobodnoj procjeni, ali samo s upitom, “oprostite, kaj se tu nekaj dijeli”.

Ja sam svoje napravio

“Pa, nije baš da se dijeli, ali tu vam je Tin Srbić”, uzvratismo pristojno. I naivno. Čovjek nas je pogledao s očima punim upitnika. Posljednji Tin za kojeg je čuo je Ujević. Samo, pustimo mi umirovljenike i slučajne prolaznike, kakav status u našem društvu uživa najbolji sportaš godine i svjetski prvak, mladić kojem smo se klanjali, divili prije mjesec i pol dana, iako bismo se kladili da najveći dio nacije nema pojma što je to preča.

Dakle, koliko se život Tina Srbića, uvjeti treninga, svakodnevnog rada promijenilo od zlata u Kanadi i trenutka kada su mu predsjednici Vlade, države i gradonačelnici slali čestitke pune divljenja i potpore?

CROPIX

- To se nije promijenilo. Treniram i dalje u dvorani, u Sokolu, istom prostoru u kojem sam trenirao i dosad - veli Tin.

Da ne bi bilo zabune, a i poradi podsjetnika, to je ona istinski prelijepa dvorana, ali primjerena 19. stoljeću. Sa stupovima usred dvorane, što je odlično za trening. Da je možda skijaški slalom u pitanju.

- Nemam izbora. Trenirat ću tamo dokle god ću morati i moći. Da se ne ponavljam, nisu to savršeni uvjeti, ali... Mislim, ja sam svoje napravio. Sada je vrijeme i potez na nekim drugim ljudima da nešto tu naprave. Ja tu više ne mogu pomoći. Pomogao sam svojim rezultatom, koliko sam mogao, i klubu i svima. Sad, koliko će to možda netko drugi prepoznati, ne znam.

A kada se samo sjetimo obećanja... Velikih, silnih, političara lokalnih i nacionalnih, svečanih, pred tv-kamerama...

- Da, bilo je, ali ne želim se time opterećivati. Niti nadati se jer se onda samo razočaraš. Ne nadam se da će se tu nešto promijeniti.

Bolno iskreno i točno. Dobro je barem što Tin baš tako razmišlja i ne nasjeda jeftinim trikovima naših političara. Nema tu ni stadiona, ni dvorana. Ima samo obmana, ali ne više javnosti. Samoobmane su u pitanju.

Spremam ispit

Nego Tin, razmišljate li onda vi spas sebi potražiti u inozemstvu? Možda promijeniti i državljanstvo?

- Nisam dobio baš takve pozive. Više sam dobio pozive za neke klubove iz talijanske, francuske i njemačke lige, da nastupam za njih. Oni, naime, imaju cijele lige. Ponuda je takvih bilo, ali sam to morao odbiti jer mi ne paše u moj trenutačni raspored. Sad mi je fokus na kvalifikacije za Olimpijske igre u Tokiju, a te bi mi lige poremetile malo sezonu. To možda kasnije, kad se plasiram u Tokio.

Vjerojatno je fokus malo i na fakultetu.

- Fakultet je malo, moram priznati, pao nakon svjetskog zlata jer sam imao dosta obveza. No, sad sam se vratio i tamo, položio dva ispita, spremam upravo treći za mjesec dana. Taj mi je možda najvažniji.

Idemo malo i o sportu. Gdje je i kada prvi nastup?

- Za tri tjedna u Dohi. Svjetski kup. Odlučio sam s trenerom ići tamo i zato jer je ove godine ondje, u Dohi i Svjetsko prvenstvo. Poslije imam još dva Svjetska kupa, u Koperu i Osijeku, a onda se spremam opet za EP i SP u listopadu.

Vjerojatno su vas i ranije ozbiljno shvaćali, ali nakon montrealskog zlata pretpostavljamo da i konkurencija malo pomnije gleda na vas. Ide li to tako u gimnastičkom svijetu?

- Je, je. Puno ozbiljnije me gledaju. Sjećam se nekih situacija, recimo na prvom SP-u sam isto na preči napravio solidnu vježbu, jako dobro. Očekuješ takvu i ocjenu, a onda ti suci daju pola boda manje, što je u gimnastici jako puno. Sve je to samo zato što nisi ime, novi si, tek si došao, pa te malo strože gledaju, sude. Sada je drukčije, moram priznati. U Montrealu su bili maksimalno korektni, ne samo na preči, nego na svim spravama i neovisno tko vježbao. Bio to ja ili netko drugi. Sad će me sigurno, barem se nadam, drukčije gledati. To je u gimnastici tako. Moraš se probiti, stvoriti ime. Meni se otvorilo dosta rano. Recimo Marijo Možnik je stvorio svoje ime negdje sa tek 25-26 godina.

Kakav je kod sudaca status hrvatske gimnastike? U redu, nismo Kina ili Rusija, ali nismo baš vjerojatno ni početnici...

Status kod sudaca

- Ne više, ali bili smo. Unazad ne znam, 5-6 godina status je imao možda samo Filip Ude ili tu i tamo Robert Seligman. No, kako su njih dvojica, a zatim Možnik i Tomislav Marković počeli osvajati medalje na svjetskim kupovima, EP i SP, tu se počeo uspinjati i status hrvatske gimnastike. Do ove razine na kojoj nas suci promatraju kao velike zemlje. Naravno, nismo mi sad Japan, Kina, SAD ili Rusija, ali status hrvatske gimnastike nam je jako dobar. Visoko smo pozicionirani - zaključio je Tin Srbić.

Još da hrvatsku gimnastiku jednako tako počnu tretirati i u Hrvatskoj... Puka tlapnja, budimo iskreni.