Barakude su godinu započeli u panonskoj ravni. Budimpešta je u siječnju 2020. bila domaćinom Europskog prvenstva, a hrvatski vaterpolisti posljednjih 15 godina na svako natjecanje odlaze s idejom osvojiti zlato...
Navedeno EP ove je godine imalo i motiv više. Naslov prvaka Europe nosio je ni olimpijsku vizu za Tokio koju Barakude do tog trenutka još nisu izborile. Prethodne godine, 2019. zastali su na doslovno zadnjoj stepenici, osvojivši srebro u Svjetskoj ligi (samo je zlatni osiguravao Tokio), te broncu na Svjetskom prvenstvu (samo su finalisti izborili kvalifikacije za Igre). Stoga je Budimpešta nosila psihološki pritisak.
Početak je bio vrlo dobar. Njemačka je pala u susretu u kojoj samo Garcia nije bio među strijelcima (17:9). U 2. je kolu poražena i Crna Gora (11:10) iako je ta utakmica navijestila određene probleme psihološke naravi. Barakude su vodile 10:5, imale riješenu utakmicu da bi se suparnik vratio, izjednačio. Sada je pogodak odluke, minutu prije kraja postigao baš Xavi Garcia.
KLIKNITE OVDJE I DOZNAJTE SVE O 69. IZBORU NAJBOLJIH SPORTAŠA U ORGANIZACIJI SPORTSKIH NOVOSTI!
Slijedile su potom dvije lagane pobjede, protiv Slovačke 16:4 (Bušlje 5 golova), te Grčke 14:11. Bez poraza, Hrvatska se plasirala u polufinale. Na korak od medalje, na dva od zlata i Tokija. Samo što nam je u polufinalu za suparnika dolazila Španjolska. Zapamtite, nisu nama više problem ni Srbija, ni Mađarska, već upravo južnjačke momčadi poput Italije i Španjolske. Brze, okretne, s nižim igračima i bez robusnih centara koje su kao stvorene za modificirana vaterpolska pravila. Hm. možda su baš pravila i izmijenjena zbog njih, reći će vam mnogi i neće pogriješiti.
Kako bilo, nakon što su nas pobijedili u polufinalu Svjetskog prvenstva u Gwangjuu, u srpnju 2019., pola godine kasnije ta ista Furija nas je na potpuno isti način svladala i drugi put. Za broncu pak, repriza 2. kola, ali ne i takvog ishoda. U poluvremenu 7:3 vodstvo protiv Crnogoraca, a onda su se “ugasili HR motori” i završilo je 10:9 za Crnu Goru. Tokio će Barakude morati osigurati 2021.
Četvrto mjesto ili polufinale u hrvatskim vaterpolskim mjerilima nije uspjeh, ali u našem općenitom sportskom vrednovanju, to baš i nije doseg koji bi trebalo minorizirati.
