Prije točno tjedan dana, nakon ruskog ruleta peteraca u ‘RotterDRAMU’, izbornik novih hrvatskih olimpijaca za Tokio, 13-ice Barakuda, po dolasku u Zagreb dao je pokoju izjavu, ali i zamolio za dan-dva odmora. Dali smo mu i više. Olimpijci itekako zaslužuju kredit, posebno Barakude odnosno momčad koja je u posljednjih 15 godina u Hrvatsku donijela 23 medalje.

Od toga Ivica Tucak 13. To su seniorske, a mnogi su zaboravili da on potpisuje ne samo seniorski naslov svjetskog prvaka (Budimpešta 2017.), nego i juniorsko svjetsko zlato (Šibenik (2007.). Valjalo se dakle odmoriti koji dan nakon stresa Rotterdama.

- Nije stres bio samo u Rotterdamu i nije samo meni. Jednako vrijedi za sve suradnike u stožeru i za sve igrače, a u njemu smo živjeli više od godinu i pol dana.

Još od Beograda 2019. i finala Svjetske lige kada nam je zlato protiv Srbije izmaknulo koju sekundu prije kraja finala u prolomu oblaka, u mitskom susretu. Prva izmaknuta prilika za izboriti Tokio. Druga je slijedila mjesec dana kasnije, na SP-u u korejskom Gwangjuu, na turniru na kojem je jedini loš dan Hrvatska imala u polufinalu kontra Španjolske. Tako ostadosmo bez finala, a samo su finalisti tada vadili olimpijsku vizu. Treću je priliku nudilo EP u Budimpešti, u siječnju 2020. kada je valjalo biti prvi, a završili smo četvrti. Tako dođosmo do Rotterdama kao posljednje prilike.

Nenormalne potrošnje

- Pitanje je bilo ogromnog uloga, olimpijskih igara. Propustiš jednu priliku, pa drugu, treću... I da, samim tim mi je dodatni alarm bio kvalifikacijski turnir u Trstu u siječnju 2016., za Igre u Riju. Tada sam svjedočio prolasku Italije, Španjolske i Mađarske na krajnje dramatičan način protiv momčadi kao što su bile Njemačka, Nizozemska, Rumunjska, Kanada. Dakle, one tri prvospomenute reprezentacije su bile momčadi koje su doslovno u posljednjim sekundama utakmice pobjeđivale. Sve tri! Sve mi je to bilo u glavi i nije mi dalo da budemo mirni ni sekunde, a na kraju se i pokazalo da sam u tom dijelu bio potpuno u pravu.

CROPIX

Kada se sagleda taj kvalifikacijski put koji je trajao više od godine i pol, s odgodama, pandemijom, te na koncu začinjeno dramom peteraca u čak tri serije ili ukupno 30 šuteva, čovjek se doista priupita, “pamti” li to negdje organizam.

- To je sad upitno koliko će to ostaviti ili ne traga na zdravlje svakog od nas. To su nenormalne potrošnje, fizičke i psihičke. Pogotovo u uvjetima kada u 8 dana igrate 8 utakmica i kada sve svaku noć na nekim količinama Normabela, 5 ili 10 mg, ovisno o stresu. Međutim, bez njega ne možete funkcionirati, to potpisujem. Ne možete zaspati nakon utakmice koja je završila navečer u 9 sati, a sutrašnji dan nosi novu pripremu, analizu, stres. Nema načina zaspati bez tog Normabela. To mi je bio najbolji prijatelj u Rotterdamu - veli Tucak.

E sad, glede tog turnira ima dosta toga što bi valjalo rasvijetliti, ali počev od užasavajućeg i samo vaterpolu svojstvenog ritma osmodnevnog turnira u kojem se igra bez prestanka, doslovno svaki dan. Vaterpolo je doista jedinstven sport u svijetu po takvom rasporedu s tim da ovo nije prvi put, a bojimo se da će tako biti i ubuduće. Je li moguće da se svjetska vaterpolska zajednica s tim pomiri, da se i dalje tako igra? Ovo nije dobro i zdravo za sportaše, pa čak ni marketinški, medijski...

- Tu ću si dopustiti malo širine u elaboraciji. Ne mogu razumjeti da postoji sport u kojem se može igrati 8 utakmica u 8 dana, a da se to pritom zove kvalifikacije za olimpijske igre! Ovaj predivan sport su ti ljudi, oni koji o tomu odlučuju, doveli u ovakvu situaciju. Stanje pogreške. Idemo biti onda toliko pametni pa pokušati kopirati one sportove koji su ispred nas, marketinški, financijski. Ne govorim o nogometu, to je dimenzija za sebe. Uostalom, da su oni koji vode vaterpolo tako pametni, onda bi vjerojatno u nogometu imali kvalifikacije za SP i EP, turnirski 8 reprezentacija, pa da igraju prijepodne i poslijepodne! Sport bi trebao biti spektakl, ali i prilika u kojem ljudi, sportaši pružaju najbolje od sebe, vrhunac forme, snage, spreme, talenta. Ne možete davati najbolje od sebe ako igrate svaki dan jednu utakmicu. Nogomet se na SP-u igra svakih 5 dana, ali valjda zato što postoji neki razlog da se jedan Messi ili Modrić regeneriraju, da se trener pripremi za sljedeću utakmicu, cijela momčad odmori. A zašto? Pa, za sljedeću utakmicu, za sljedeći spektakl! Za koga spektakl? Pa, za gledatelje, za one koji uživaju u sportu! Ako to radi rukomet, koji ima kvalifikacijske skupine po 4 reprezentacije i igraju tri utakmice. Ako to radi košarka u lipnju, ali također na humaniji, normalniji način od vaterpola, onda ne znam što pričati. Uz dužno poštovanje prema ostalim sportovima, ali vaterpolo je daleko energetski zahtjevniji sport. Ne mogu shvatiti da to ljudima koji vode svjetski vaterpolo nije jasno. Nadalje, ograničiti broj igrača na takvom turniru, ne dopustiti treneru da radi i određene izmjene, nešto je što graniči s ludošću. Pritom, nacionalni savezi plaćaju sve troškove puta, smještaja u hotelu. Dakle, ništa mi nikoga ne koštamo, svatko plaća za sebe! Nemalen novac. Postoji realna opasnost da igrač u osam dana slomi prst, da iščaši rame, sve je moguće u jednom ovako surovom, kontaktnom sportu, ali ne... Mi nemamo pravo mijenjati niti jednog igrača!

Treba dići glas

Sve navedeno je točno, ali sve to uistinu pratimo, znamo najmanje dva desetljeća, pa i četvrt stoljeća, nije da se o tomu i ne piše, no nekako nam se čini da je sama vaterpolska organizacija inertna.

- Da, reći ću i da smo tu krivi mi. To sam na turniru baš rekao i starijim igračima, Bušlji i Jokoviću. Nema ni udruge, sindikata ili pritiska ni nas trenera, niti igrača. Bili smo svjedoci nedavno rukometnog SP-a u Egiptu uoči kojeg je IHF planirao čak gledatelje na tribinama. Onda su igrači reagirali, Hansen i druge face i poručili u stilu “Vi ćete nas držati u balonu, a publika može slobodno doći. Ne, mi nećemo igrati”. Igralo se bez publike. Meni je nepojmljivo da mi u vaterpolu nemamo prave, konkretne udruge, takvog pritiska. Možda ne bi uvažili naš glas, vjerojatno i ne bi kada znamo kako ti gore funkcioniraju, ali glas nas trenera, glas tih igrača koji u bazenu “umiru”, on bi trebao biti prisutan. Njega nema i onda nam je ovo postalo normalno.

Orange Pictures

Teško je očekivati da će igrači, mladi sportaši pokrenuti inicijativu, “dignuti” glas, kada šute i trpe nacionalni savezi. Veliki savezi velikih država pognu glave poput malene djece. Nije nam jasno ako se ujedine u stavu Hrvatska, Italija, Mađarska, Španjolska, Crna Gora, Srbija, Grčka... a osobno pouzdano znam da su svi oni nezadovoljni FINA-om, pa i LEN-om odnosno čelnim ljudima vaterpolskog sporta, ne vjerujemo da takva inicijativa ne bi urodila plodom. S tim da bi imali snažnu, jedinstvenu medijsku potporu.

Po pravilima, pa izlete van

- Pokušane su neke inicijative u prošlosti, ja sam im svjedok. Od formata natjecanja Lige prvaka pa nadalje. Sve je to negdje padalo s kupovinom nekih glasova, zadovoljavanjem osobnih interesa i to je ono zašto ćemo mi, po meni, uvijek biti malen sport. Nikog ne sudim, niti tužim, niti sam revolucionar, ali ovo je po meni sramno. Posebno da nitko od nas ne može dignuti glas i argumentirati ga, a ovo što sada iznosim su činjenice i argumentirane su - naglašava Tucak.

Po dolasku iz Rotterdama u Zagreb pripomenuli ste, između ostalog i da Hrvatska nikada nije imala onako loš tretman na nekom turniru kao sada, na kvalifikacijama za Tokio. Na što ste mislili?

- To je pitanje zbog kojeg sam svjesno uzeo malo time-outa, da se odmorim, trezveno razmislim i opet, prikupim i iznesem sve argumente. Prvo, riječ kriterij suđenja. To je nešto što postoji samo u vaterpolu. Mi smo jedini sport u kojem postoji kriterij. U svakom drugom postoje pravila. I točka! Ali ne, prije svakog natjecanja, turnira, održi se nekakav tehnički sastanak na kojem se utvrdi kriterij suđenja na tom natjecanju! Ma, što je to? Kakav kriterij? Meni je u Rotterdamu naš sudac koji je tamo sudio, Nenad Periš, došao mislim drugi dan turnira i dobronamjerno mi rekao dva nova naputka. Zapamtite, dva nova naputka! Prije svega, ja zahvaljujem prijatelju Nenadu Perišu na tomu, da se ne bi krivo shvatilo. Dakle, da pripazimo na udaranja igrača da ne dođe do isključenja zbog brutalnosti (4 kontinuirane minute s igračem manje), a druga je bila, ako ću dobro citirati, ako centar u napadu malo gurne beka neće biti odmah kontrafaul, nego će se pustiti da ga malo gurne. Ja sam bio u šoku. To vam je famozan kriterij suđenja.

Nastavno na to, isključenja. Kako tumačite nestvarnu brojku od 115 osobnih pogrešaka u 8 utakmica? Nikad više u povijesti hrvatske vrste.

- Prvo, hrvatska reprezentacija u vaterpolu nije Gvatemala. Mi imamo respektabilno ime i mjesto u svjetskom vaterpolu, da ne nabrajamo sve što smo mi napravili samo u posljednjih 10-15 godina. Neću se sad dotaknuti naše vanjske linije koja je po meni jedna od najboljih na svijetu, ali idemo samo na centre i braniče. U Vrliću i Lončaru imamo, ako nisu najbolji, onda su sigurno jedan od najboljih centarskih tandema na svijetu. Kad je pitanje braniča, imamo Andru Bušlju koji je za barem 95% trenera najbolji na svijetu. Ili ajde, da nismo subjektivni, jedan od najboljih na svijetu. Imamo onda i Macana i malog Burića, ali i Vrlića i Lončara koji mogu pomoći i na beka. Je li onda moguće da s takvim igračima, na utakmici protiv Nizozemske koja ima centra, uz dužno poštovanje prema dečku koji igra u Hannoveru, je li moguće da uz tog magičnog centra iz Hannovera, mi imamo 19 isključenja u utakmici koja završi 25:8? Je li moguće da u utakmici protiv Rusa u skupini, koja odlučuje o prvom mjestu, je omjer 18-11 na štetu Hrvatske? Je li moguće da je u baš svakoj utakmici u Rotterdamu omjer isključenja bio protiv nas? Od prve do zadnje. Zato sam spomenuo koje mi igrače imamo na centrima, na braničima. Hoće mi netko reći da su taj Lončar i Vrlić toliko loši centri da ne mogu zaraditi isključenja ili je taj Bušlje toliko loš bek ili smo mi u stožeru nestručni? Preskočite čak i mene, evo mojih vrijednih suradnika, Mile Smodlake, Sandra Sukna i Igora Pezelja koji 20 sati dnevno radi video-analizu. Pa zar netko misli da oni ne rade svoj posao dobro, da nemaju pojma, ništa ne razumijemo? Mene igrači pitaju “pa što je ovo, pa kako da ja igram, sve napravimo po pravilima, ali izletimo van”.

Mora se priznati, ovako posloženo, ima malo previše detalja da bi bili slučajnost. Međutim, na OI u Tokiju možemo očekivati bolje suce, to svakako, ali da će biti nešto bitnije drukčije suđenje, neće. Tako se sudi često i u Ligi prvaka, Eurokupu, tako se sudi zadnjih godinu-dvije i mi se moramo na to prilagoditi. Imate li to? Možemo li igrati možda “mekše” u obrani?

- Možemo i moramo, te smo i pronašli način koji ćemo sigurno sada usavršavati u obrani. Nešto smo već pokušavali i sada u Rotterdamu, ali ipak mijenjati kompletno sustav igre na jednom turniru koji je toliko važan je teško. No, mijenjat ćemo ga na pripremama sigurno i to će nam biti rezervna opcija, pripremljena do najmanjeg detalja. Ja sam samo ovo želio navesti jer to nije prozivka, ovo su doista činjenice. Kome god nisu jasni tu sam pokazati izvješće, statistiku.

Orange Pictures

Desna je serverska strana

Toliko o suđenju, ali moramo malo i o nama, našoj igri. Ona jest ubrzana, ali zamjetna je neujednačenost lijeve i desne strane. Lijeva je odlična (Bukić, Fatović, Vukičević) i ona je dala skoro polovicu naših golova na turniru, ali desna (Joković, Garcia, Miloš) nije u tolikoj mjeri opasna. Joković je odlično odigrao turnir, bio čak i genijalan obrambeno protiv Crne Gore u polufinalu gdje je potpuno “isključio” najboljeg igrača Ivovića, ali onda logično da ostane čini nam se bez snage za napad. Garciju suparnici sad već vidljivo puštaju da puca...

- Pozicijski napad nam je fenomenalan. Postao sam više i ja umoran od toga da gledamo samo kako ćemo dodati loptu na centre. Mi imamo najbolji centarski par na svijetu, ali ne zato da nam oni rješavaju svaki napad, već da drže dubinu napada. Oni su na 2 metra, a automatski znači da nam je naš vanjski red na 6 metara. Svi koji su ikad igrali vaterpolo znaju što znači kada ti je centar na 2 ili na 4 metra, pa si ti na vanjskom na 9 metara. Naši centri nam daju dubinu napada i pozicijski napad nam ima brz protok lopte, kretnje koje omogućavaju višak igrača. Neuravnoteženost lijeve i desne strane... možda je ona vidljiva i meni u nekim trenucima. Nama je desna strana više serverska strana. Naravno da će i suparnici doći do tog zaključka i slažem se da ćemo morati napraviti nešto da budemo opasniji i desno. Ono što ću ja sa svojim igračima sigurno rješavati, to budite sigurni, je pad koncentracije. To su neki primljeni golovi s igračem manje, to je upadanje lopte na poziciju suparničkog centra 1-2 sekunde do kraja napada.

Ima i još nešto. Posljednja minuta, utakmica u “egalu”, minuta odmora nakon koje gola nema.

Škripi nam time-out

- Točno, to su naše pogreške, nešto što nije dobro i što nam još uvijek “škripi”, u važnim momentima. Mi smo protiv Rusije i Crne Gore imali time-out za nas i gol prednosti, igrača više i nismo to iskoristili oba puta. Nismo iskoristili igrača više za izjednačenje ni minutu prije kraja polufinala EP u Budimpešti lani. Isto time-out, tako da to već nije slučajno. Tu ćemo morati napraviti preinake i puno rada.

Kakav je plan priprema, treninga u Japanu?

- Već je dogovoreno da se putuje u Osaku 16. ili 17. srpnja. Ondje bi sparirali s Talijanima, da bi 22. srpnja poslije jutarnjeg treninga brzim vlakom krenuli za Tokio, u Olimpijsko selo. Još ostaje samo definiranje igranja nekih turnira prije u Europi, početak priprema što će ovisiti i o Ligi prvaka.