Izbornik objavio popis, evo kako će izgledati Hrvatska na Olimpijskim igrama! ‘Ovo mi je najteža odluka‘

Godine 2007. Hrvatska je prvi put postala svjetski prvak u vaterpolu. Iste je godine snimljen zgodan filmski uradak "Oceanovih 13". Četrnaest godina kasnije, dobili smo Tuckovih 13. Za Igre u Tokiju. Za razliku od filma koji je žanrovski kriminalistička komedija, od ovog vaterpolskog filma ne očekujemo ni krimić, još manje komediju, ali jednu dobru sportsku dramu s "happy end" inačicom, u maniri Hollywooda... ne bi imali ništa protiv. Izbornik Barakuda Ivica Tucak odlučio se za najbolju momčad, za onu postavu koja će predstavljati i braniti boje Hrvatske na Olimpijskim igrama u Tokiju.

Na popisu su:

VRATARI
1. Marko Bijač
2. Ivan Marcelić

CENTRI
3. Luka Lončar
4. Josip Vrlić

BRANIČI
5. Andro Bušlje
6. Marko Macan
7. Paulo Obradović

NAPADAČI
8. Lovre Miloš
9. Maro Joković
10. Xavi Garcia
11. Ante Vukičević
12. Luka Bukić
13. Loren Fatović

U odnosu na posljednjih 19 igrača koliko je imao na pripremama, zaključno s Rijekom, svoje mjesto na letu za Tokio nisu našli - vratar Toni Popadić, centar Luka Lozina, braniči Rino Burić, Hrvoje Benić i Andrija Bašić, te vanjski Franko Lazić.

- Zahvalio sam se svim igračima jer su svi dali doista svoj maksimalni obol u ovim pripremama. Posebno Buriću i Popadiću koji su iznijeli olimpijske kvalifikacije u Rotterdamu. Popadiću pogotovo jer da nije bilo one njegove obrane Rusima u raspucavanju peteraca, ne bi ni nas bilo danas na putu prema Tokiju. Ovo je ono što je sigurno za mene, najbolje što Hrvatska može ponuditi u Tokiju - veli hrvatski izbornik.

Opet, to ne znači da nije bilo dvojbi pri konačnom odabiru...

- Prvenstveno i do zadnjeg dana, ići li u ovoj formaciji za koju sam se odlučio. To znači dva klasična braniča (Bušlje i Macan), plus igrači koji će popunjavati tu poziciju, od Obradovića, pa do centara također, pa i poneki vanjski igrači. Tu mislim ponajviše na Bukića, Vukičevića, pa i Jokovića. Naime, bilo je razmišljanja da bude i još jedan branič, Burić ili Benić. U konačnici sam tu bio bliži Beniću, jer su se Macan i Burić preklapali. Odluka je pala ipak na ovu opciju koja jamči nešto bržu momčad. Imam naime u vidu i ono suđenje kakvo je bilo u Rotterdamu na kvalifikacijama za Igre, a vjerujem da će isto biti i u Tokiju. To znači da više uopće nije bitno je li na poziciji beka pravi, izvorni branič ili netko drugi. Svi su "letjeli" van jako brzo - prisjeća se Tucak.

Opcija s nominalno braničem manje donosi zato veću širinu u napadačkoj lepezi.

- Dobivamo i na brzini, a velim da tu poziciju beka možemo kompenzirati s pojedinim igračima, pa ako treba i centrom. Uostalom, dolaskom ili povratkom Obradovića koji može odigrati i centra, kao i Macan, dobili smo širinu izbora. To mi izgleda dosta dobro i to su razlozi ovakve odluke. Ovo je definitivno po meni najbolja momčad koju Hrvatska ima u ovom trenutku.

Je li ona zapravo već bila uglavljena na nedavnom turniru u Budimpešti gdje ste osvojili prvo mjesto?

- Ja sam upravo te dvije formacije o kojima sam malo prije pričao, tamo oprobao. Ona protiv Španjolske, u prvoj utakmici (15:11) je bila upravo ova koja ide na OI. Protiv Mađarske (13:11) je izmjena bila Benić umjesto Miloša i još smo se negdje malo "vrtjeli", ali ne treba sada baš sve iznositi. Čitaju i naši suparnici sve. Dakle, to je bila opcija, da uzmemo jednog igrača s desne strane, pokušati s Benićem koji može "pokriti" i desno i beka. Međutim, u tom smo slučaju sporiji, a trebat će nam dosta svježine, plivanja. Turnir je dugačak, osam utakmica. Do zadnjeg smo dana vagali, razmišljali, gledali video, analizirali sve. Pa je tu bio i razgovor s našom sportskom psihologinjom. Milijun sitnica za donijeti najbolju odluku. Tu nema prava na emocije. Značajan nam je svakako Paulo Obradović, polivalentan igrač kojeg moramo dozirati, ne smijemo trošiti previše, ali isto tako njegova uloga mora biti i to sam mu rekao, ne da igra po 2-3 minute, nego će morati jedno pola utakmice, sigurno - veli Tucak.

Paulo Obradović ima navršenih 35 godina i zaista je jedan od rijetkih uopće naših vaterpolista koji može pokriti više, čak tri pozicije. Nominalno smo ga postavili kao braniča, tako je i započeo karijeru, ali najbolje daje kao igrač vanjske linije. Opet, može i na 2 metra. U klubu, u Jugu AO je prošle sezone igrao upravo 2-3 minute po četvrtini i to je sjajno odradio, ali nas zanima može li on odigrati polovicu utakmice?

- Može. On je silno motiviran, odradio je pripreme fenomenalno. Vezano za njega, on nije novi igrač, on je povratnik, ali ono jedino što on mora shvatiti i to sam mu rekao, on nije nikakav "spasitelj" ove reprezentacije. On je jedan od 13 igrača ove Hrvatske, ima svoje zadatke, odgovornost, kvalitetu. Kao i svaki od tih 13.

Postoje još nešto dana priprema, ali jezgra posla je obavljena. Jeste li zadovoljni? Jeste li mirni sami sa sobom, uvjereni da ste obavili sve što je bilo potrebno?

- Jesam. Potpuno. Osobno, ne znam kada smo ovoliko radili kao sada. Kvantitativno i kvalitativno, a kvalitativno posebno. Jutro bi počelo s teretanom, doslovno smo u minutu precizno radili. Tri i pol sata ujutro i prijepodne, a večernji trening dva i pol sata, od 18.30 do 21.00. To je šest sati dnevno "krvavog rada". Analizirali smo i suparnike u grupi, posvetili se detaljima. Moram pohvaliti i igrače jer ni njih nisam dugo već vidio ovako silno motivirane, željne rada.

Potonje je bitno poradi činjenice da je polovica momčadi već lijepo zašla u četvrto desetljeće života. S jedne strane to donosi iskustvo, ali s druge možda ipak i veće, brže energetsko trošenje. Kako se s time nositi?

- Da, pomalo jesmo stara ekipa i ja sam toga svjestan. Za nas igraju i Bušlje, Garcia, Vrlić, Obradović, Joković, Lončar... To su sve ljudi s 34 do 37-38 godina. Da, pomalo jesmo stara momčad i ja sam toga svjestan. Svim starijim igračima komplimenti na svemu što su podnijeli, na kvalitetnom radu. No, ja sam potpuno miran i što se toga tiče. Neću reći da je sve u Božjim rukama jer je sve u našim rukama! Ja osobno nikada nisam dijelio igrače na starije i mlađe, nego samo na one koji su bolji i lošiji. Međutim, mi ne možemo pobjeći od činjenice koju sam u početku ovog odgovora naveo. To su godine! U svakom sportu su to već malo ozbiljnije godine, ti su sportaši stariji, samim time potrošeniji, ali svi oni su odradili fenomenalno. Evo, jedan detalj. Plivački trening i na dionici 50 metara je prvi ili drugi Xavi Garcia koji je u 38. godini! Vrijeme, 25.2 sekunde na 50 metara. To meni znači puno kao treneru. Imamo mi i brzinu i poletnost. To je moja želja da tako i izgleda naša igra. Ne želim staru, "demode" igru. Želim puno rada u napadu, puno prolazaka, proplivavanja, blokova, da budemo agresivni. Tako vidim ne samo vaterpolo nego svaki sport.

Gledajući turnir u Budimpešti, nešto nas je razveselilo. Brzina! Realno, u svakom loptačkom sportu, hrvatske momčadi se rijetko kada mogu pohvaliti brzinom. Kada je vaterpolo u pitanju, sjećamo se jedne takve. Godine 2017. na SP u Budimpešti. Na trenutke nas je nedavni turnir podsjetio na tu igru.

- Lijepo je prisjetiti se 2017., ali imali smo mi sjajnih izvedbi i još. Ne želim preskakati 2018. i osvojen Europa kup u Rijeci ili 2019. kada smo izgubili polufinale SP u Koreji zbog jednog lošeg dana. Baš loš dan, a igrali atomski vaterpolo cijelo vrijeme! Reprezentacija koja dobije SAD i Australiju po 10 razlike, ne pamtim da je to ikad itko napravio. Na koncu i Mađare smo dobili za broncu u jednoj fenomenalnoj utakmici cijele momčadi, a posebno Jokovića koji je dao 6 golova. Ne znam kako će netko na to gledati, ali EP u Budimpešti 2020., da nije ona utakmica sa Španjolcima, polufinale otišla za jednu loptu, a da se ne vraćam sudačkim odlukama koje su nas debelo unakazile, ja sam uvjeren da bi mi tamo bili europski prvaci! Dakle, imamo mi snagu, silno vjerujem u ove momke, a za osvojiti zlato, medalju... to su sitnice, detalji, psihološka stabilnost. Puno se toga mora poklopiti da bi se osvojila medalja, ali imamo snagu, kvalitetu, motivaciju. Dišemo kao jedan, osjećamo se kao obitelj i meni se čini da je to baš naša najveća snaga.

Još malo o Tokiju. U Japan idete 19. srpnja iz Hrvatske, u Tokiju ste negdje skoro već 20. srpnja, a već pet dana kasnije je 1. kolo. Je li to dovoljno vremena za aklimatizaciju?

- Bit će iskren... na rubu smo. Svjesno smo ušli na taj rub znajući da prvu utakmicu ipak igramo s Kazahstanom. Mi ćemo se postaviti kao da su oni prvak svijeta, ali ipak smo izraziti favoriti u tom susretu. Dakle, to nam daje još plus dva dana do sljedeće utakmice koja je na rasporedu 27. srpnja i to protiv neusporedivo jače momčadi, Australije. To je onda izračun da nam je do 27. srpnja ipak nekih 7-8 dana. Vjerujem da će to biti sasvim dovoljno. Imali smo plan ići ranije, 17. srpnja i biti u Osaki s reprezentacijom Italije, međutim kako su u Japanu vrlo stroge mjere izolacije, te bi bili "izmaltretirani" da ne možemo izaći ni iz hotelske sobe, ni na recepciju već samo na bazen, nisam htio igrače tako maltretirati prije samog turnira. Ovako ćemo ipak odmah ući u Olimpijsko selo unutar kojeg će ipak moći malo prošetati. Malo normalniji život.