Prije gotovo pa dva desetljeća, u rano proljeće 2007. u dalekom Melbourneu počeo je procvat, preporod hrvatskog vaterpola. Tada je jedan veliki trenerski maestro s brkovima - Ratko Rudić, naravno - na drugom kraju svijeta odveo Barakude na krov planeta. Bio je to - kasnije ćemo tek spoznati - početak čudesnog niza od zasad 27 medalja izabrane vrste. U toj su momčadi tada bili neki novi klinci za koje je javnost prvi put čula tijekom pohoda na svjetsko zlato.
Jedan se zvao Maro Joković, tada nije još navršio 20 godina. Drugi je bio Andro Bušlje, e taj je bio puno stariji, čak 21 je imao. Bio je i jedan “matori”, Pavo Marković. Imao je 22 godine. Maro je pogodio za produžetak u finalu, Pavo zabio oba u produžetku, Mađarima. Čisto digresija, da se ne zaboravi. Miho Bošković je već bio u zrelijim godinama (24). Bilo ih je i još iz dubrovačkog kluba (Vićan i Smodlaka), ali sad pišemo o mladima.
Stalno dolaze nove zvijezde
Samo godinu nakon Melbournea, u Barakudama se pojavio Sandro Sukno. Imao je 18 na EP u Malagi 2008. S vremenom su polako “kapali” i drugi dubrovački velikani pod kapicu s bijelo-crvenim kvadratićima, primjerice Nikša Dobud (od 2009. godine), pa Marko Bijač (od 2013. godine). Loren Fatović je 2017. s 21 godinom postao svjetski prvak u Budimpešti. Toliko je godina bilo i Marku Žuveli kada je 2022. osvojio s prijateljima zlato na EP u Spaladiumu.
Nabrajamo doista samo neke, neke od najvećih iz Gruža, koji su u minulih 18 godina nosili, neki nose još uvijek hrvatski vaterpolo. Ne, dakako da nisu jedini. Jasno da su svi oni djelić jednog velikog stroja koji ne bi radio da samo jedan, bilo koji od izbornikove strane odabranih, nedostaje. No, složit će se vjerojatno mnogi da bi bez navedenih bilo teško, jako teško postići sve ono što su Barakude postigle.
I svaki put kad bi netko od velikih prethodnika napustio scenu, što zbog godina ili bolesti, znali smo intimno malo zdvajati: “Ajme, što ćemo sad, za ovog nemamo odgovarajuće zamjensko rješenje”. Onda ode Vićan - pojavi se Bijač. Odu Hinić i Smodlaka, eto vam Dobuda (kad pričamo o Dubrovčanima). Sukno višom silom zaustavljen, ali raste Fatović...
Nadilaze sve ostale
Kalendarski nam se približava zima, ali što se budućnosti hrvatskog vaterpola, odnosno reprezentacije tiče - zime nema. U to smo uvjereni još malo više nakon u srijedu odigranog finala Hrvatskog kupa u Zagrebu i demonstracija lepršavosti, nadarenosti, znanja, vještine i upornosti, odvažnosti nekih novih klinaca. Opet iz istog grada, opet iz istog kluba. Neka se nitko ne uvrijedi, sve pratimo, dosta toga i znamo i da, postoje vrhunski talenti mladi i u drugim sredinama i klubovima.
Pripomenut ćemo samo jednog, za ovu priliku. Riječanin Mauro Ivan Čubranić, vratar Primorja EB. Dečko ima 19 godina, na širem je popisu (treći vratar) na aktualnim pripremama Barakuda, kapetan reprezentacije do 19 koja je ove godine osvojila EP, na kojem je on proglašen najboljim vratarom. Za seniore Primorja brani kao prvi vratar već 3-4 godine. Ima tu još mladih sjajnih dečki, ali ono što ima - brojčanošću i kvalitetom - Jug Adriatic osiguranje... To nadilazi sve ostalo.
Tijekom ove sezone smo ne jednom napisali kako je ovosezonska jugaška momčad vrlo mlada, silno neiskusna, mnogima je ovo prva ozbiljna seniorska sezona s punom minutažom i to je razlogom zašto su dosad izgubili 10 utakmica. Ali - stavili smo uvijek to “ali” i sada samo dobili potvrdu - u te klince treba ulagati, u njih vjerovati, dati im priliku i ako treba - a trebat će - pričekati, “gutati” sezonu, dvije. Za dvije, tri, možda četiri godine, ovo će biti klasni igrači. Ne za klupsku, nego za nacionalnu razinu.
Ne zna ih ni Google
Lagano su to navijestili prije mjesec dana osvajanjem Superkupa protiv Jadrana, tada petercima, ali u srijedu su to potvrdili u finalu Kupa. U čvrstom, izjednačenom srazu, mišić na mišić - ovi jugaški su još mladi, u razvoju, tek se formiraju - ostavili su Jadran na dva razlike. U 32 minute bili su - generalno gledano - bolji. Nema rasprave.
Klinci koje neće naći Google su Maro Šušić, Vlaho Pavlić, Toni Mozara, Hrvoje Zvono, Ante Jerković, pa i Ivuša Burđelez. To su oni koji su igrali finale, ali ima ih i koji nisu nastupali - Mauro Prkoča (ozlijeđen), Stjepan Brajović, Petar Kulaš... Sve su to igrači koji ove sezone igraju za prvu, seniorsku momčad Juga Adriatic osiguranja, iako mnogi nisu seniori. Neki od njih trebaju još dopuštenje roditelja da mogu biti vani iza 22 sata pa ako utakmica počne u 20 ili 21, odobrenje je potrebno. Nije šala. Ona o njihovim prezimena za koje ni Google ne zna, nije naša “umotvorina”. Rekao je to šaljivo i istinito nakon finala, njihov trener Vjekoslav Kobešćak. To je posebna stavka ove priče. Zapravo, ključna.
Vjeko je trener kojeg je ovaj novinar imao sreću pratiti, gledati od prve utakmice, još kao pomoćnika, pa glavnog u Mladosti. Znam i kada je u početku griješio, vidio sam kako se razvijao, dok je svoju trenersku genijalnost iskazao u Mladosti od 2011. do 2015. kada je s puno slabijom momčadi osvojio jedan trofej, Kup 2011. godine, ali i razvio cijelu nisku kasnije odličnih igrača. Njegov dolazak u Jug 2. ožujka 2015. učinio je taj datum jednim od bitnijih u sad već 101 godini povijesti tog kluba.
Od tada do danas, taj je trener donio 22 trofeja u Gruž! U devet i pol godina - 22 pokala! Vjeko Kobešćak je bitan jer cijeli trenerski vijek, stalno daje priliku mladima, ne boji se, ne ustručava, briga ga što će drugi reći. On odlučuje! Ovo finale Kupa je vrijednost tih klinaca, ali i njega. Apsolutno trenera. On ih danima, tjednima, mjesecima uči, on ih vodi, on im ukazuje na nedostatke. On ih izgrađuje. I točka.
Guštanje i zbog Trenera
U finalu smo pozorno pratili te klince, u njima guštali, ali pratili i trenera. Puna koncentracija. Imao je pod nadzorom sve, kako bazen, tako i klupu. U dva se navrata, kad su oni s klupe skočili (jednom prosvjedovali, drugi put slavili gol), dok je to u vaterpolu zabranjeno, u hipu okrenuo i zagrmio: “Što je sad? Sjedi dolje! Što hoćete? Mir!” Nakon finala jest skočio u bazen, ali izašao i prvi put promatrao sa strane, blizu, ali ipak sa strane te svoje klince koji se vesele. Guštao je u njihovoj radosti. Nekad bi ludovao, skakao i pjevao s njima, sada sa strane. Iako svi znaju da je on lider i svi ga slušaju. Čak i oni iz Uprave kada je i na njih povikao da se pođu fotografirati s momčadi jer u početku nisu htjeli.
Onako iskreno, ovaj novinar je gledajući sve to sa strane... Guštao. Zbog klinaca koji obećavaju puno, koji igraju sjajno i koji lagano sazrijevaju. Zato sam napomenuo da za hrvatski vaterpolo nema zime. No, guštao sam i zbog njihovog trenera. Ne, zbog Trenera. S velikim slovom. Ovaj Trener je to zavrijedio.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....