Od kiruškog stola do trona: Njegova je Hrvatska jedina uspjela s tri najveća natjecanja donijeti sve tri medalje

Kada bi kojim slučajem u svijetu vaterpola birali trenera godine na planetarnoj razini, bez imalo dvojbe laureat bi za 2024. godinu bio Ivica Tucak. Pustimo minuli rad (iako on nikako nije baš za zanemariti u sveukupnosti ocjene nekog stručnjaka) u kojem blista brojka od čak 17 medalja koje je osvojio za kormilom hrvatskog vaterpolskog broda. No, kada sagledavamo samo jednu godinu, onu za nama, ona je bila ispisivanje doktorske disertacije. Doduše, poznavajući Ivicu on bi na ovo sigurno dodao - "disertacija će biti tek s olimpijskim zlatom". Shvatili bi i takav način razmišljanja, ali ovaj je trener zaslužio onda barem, admiralski čin.

U biti, čak je i to dobio, u studenom prošle godine kada ga je Hrvatski generalski zbor uvrstio za svojeg počasnog člana. Samo jedno od mnogobrojnih priznanja koje nije dobio, već ih je zaslužio u 2024. Na koncu je, prošle nedjelje, od naše redakcije zaslužio i posebno priznanje za osobito trenersko postignuće godine. A ona je, i godina i rezultati koje su ostvarili dečki pod njegovom admiralskom palicom, bila spektakularna. Kada ga je u HTV-ovom prijenosu, minule nedjelje voditeljica Martina Validžić priupitala - "Bi li ju volio ponoviti, neovisno što je ona značila čak tri najveća natjecanja u 7-8 mjeseci" - odgovorio je kao iz topa.

- Ne daj Bože. Ne bi bilo dobro ni za koga, pa tako ni za moje zdravlje.

Mnogi su zaboravili, ali valja se prisjetiti što je sve ovaj trener proživljavao, doslovno u zoru te 2024. Naime sredinom prosinca 2023., izbornik Tucak je niti dva tjedna do početka EP u Dubrovniku i Zagrebu završio na - kirurškom stolu. Ugradnja stenta. Vele rutinska operacija. No, ta "rutinska operacija" je ipak proširivanja koronarne arterije koja prijeti potpunim začepljenjem. Rutinski je vađenje krajnika, a ne ovo. I da, brzo se pacijent pušta doma, ali na kućnu njegu. Na odmor. A on, Ivica Tucak je otišao doslovno dan kasnije na bazen! Trening i desetak dana kasnije utakmice, EP, pune tribine, Španjolska u 1. kolu, divovska očekivanja i još nešto. Stres! Ono što je nespojivo s kućnom njegom i ono na što bi svaki liječnik "frknuo od užasa". Onda je krenulo vaterpolsko ludilo utakmica, napora, pritiska. Pa ono euro-finale sa Španjolskom, kad te sudac nervira, a Granados granatira u zadnjoj minuti i izbija zlato koje je već bilo tu, kod nas...

- Zbog jutra nakon poraza mrzim biti trener - rekao je dan kasnije Tucak u hotelu Sheraton, citirajući kolegu Zlatka Dalića, te dometnuo.

- Ovaj će me poraz proganjati do kraja života.

Već 2-3 dana kasnije je morao krenuti dalje. U nove pripreme, jer pred vratima je, samo dva tjedna kasnije bila Doha i SP. Još k tomu je ostao bez ozlijeđenih Luke Bukića i Tonija Popadića. Sad je preselio u arapsku pustinju. Iz siječanske zime u katarsku veljaču. Ma, za srce divno. I novi stresovi. Malo još veći, jer je polufinale i finale rješavano tek petercima. Tu je opet iskazao trenerski nerv, koji ili imaš ili nemaš. U raspucavanju peteraca protiv Talijana, mijenja u jednom trenutku na turniru perfektnog Marka Bijača jer suparnik je čak i poveo, došao nadomak pobjede, te šalje u vodu Matu Anića, debitanta na velikom turniru. Mate mu uzvraća. Prvo Echeniquea "tjera" na uzdrmavanje grede, a onda brani šut najboljem Talijanu, Di Fulviju. Barakude su prvaci svijeta, svi u vodi! Pa, i izbornik iako mu to nije pametno.

- Loren me bacio u vodu, a rekao sam dečkima da zbog srca ne smijem u vodu. Hm... možda su me se ovako željeli riješiti - u šali će u Dohi Ivica, onako mokar pred novinarom.

I opet, niti to nije bio kraj. Valjalo se spremiti za najveće od svih natjecanja. Olimpijske igre. Sad je pozvao i iskusnog Jokovića, ukrcao je na admiralski brod sve najteže topništvo i zaplovio. Do finala. Nakon manjih problema u skupini, maestralno u četvrtfinalu i polufinalu. Protiv Španjolaca, pa Mađara. Najteži put.

Njegova je momčad jedina uspjela u godini s tri najveća natjecanja osvojiti sve 3 medalje. Jedina je igrala tri finala. Treba li tu dalje i išta više, osim salutirati admiralu Tucku i reći samo jedno - Hajde sad, čuvaj malo i svoje srce!