ANGELA WEISS Afp
KOMENTAR DEANA BAUERA

Zvono za uzbunu: U hrvatskoj reprezentaciji se za nikog od njih ne može reći - ‘E taj će biti zvijer!‘

Može vam se dogoditi dva, tri puta. Ma dobro, nek’ se dogodi i 4-5, ali... Devet puta!?
Piše: Dean BauerObjavljeno: 19. rujan 2021. 18:27

Mnogi će treneri reći kako je poraz, uvjetno rečeno, ponekad koristan. Zato jer više od pobjede razotkriva neke slabosti, manjkavosti, krivi smjer. Utakmicu katkad možete dobiti i na bazi sreće, spretno-sretnih okolnosti, koje onda prekriju pogreške. Koje su ostale nekažnjene. Ukoliko se zadovoljite samo pobjedom, ne uviđajući vlastite propuste ili napukline u svom “stroju”, motor će u jednom trenutku “puknuti” i tada će te ostati šokirani što se ne možete pokrenuti.

Hrvatski je vaterpolo u ozbiljnom problemu, a u ljeto 2021. su problemi kulminirali. No, nisu nastali ove godine. Nije baš da nismo lagano - možda smo trebali biti malo uporniji i definitivno glasniji - upozoravali. Za seniorsku vrstu smo napominjali kako lagano stari, godine idu, a podmlatka nema. Ne onog visokokvalitetnog, vrhunskog s igračima u dobi od recimo 19-22 godine. Nekog za kojeg bi rekli “e, taj će mali biti zvijer”.

image
Sandro Sukno
DRAGAN MATIC/CROPIX Cropix

Nema više ‘faca’

To smo mogli zapisati, to smo prepoznali kada su se u toj dobi pojavili Sandro Sukno koji je 2008. s 18 ljeta igrao EP u Malagi i bio onaj zadnji prekobrojni za OI u Pekingu. Ili Maro Joković koji je 2007. imao 20 ljeta i presuđivao finale Svjetskog prvenstva u Melbourneu. Ili Andro Bušlje koji je s 19 godina već igrao ozbiljno na Svjetskom prvenstvu u Montrealu 2005. Loren Fatović je imao samo 21 kada je postao svjetski prvak 2017. u Budimpešti. Godinu je dana stariji bio Luka Bukić kada je igrao OI u Riju i osvojio srebro...

Danas igrače koji obećavaju stvarno puno, koji su “face” u svojim klubovima a imaju 19-22 godine, jednostavno - nemamo. I nije tome samo tako danas, ove 2021. Svi gore navedeni igrači, a i oni koje nismo spomenuli, su osvajali medalje u mlađim uzrastima na EP i SP.

Ne, ne moraju to biti uvijek zlata, ne mora baš ni svake godine, ali ovi su tipovi osvajali. Danas, točnije od 2017. što je pet godina - hajde, recimo četiri jer se 2020. nije ništa igralo u mlađim uzrastima - Hrvatska je s različitim uzrastima nastupala na 10 natjecanja poput EP i SP, a na njima osvojila samo jednu medalju. Srebro u Beogradu na SP do 20 godina. To je bilo u ljeto 2017. i od tada na devet uzastopnih natjecanja niti jedna kolajna. Samo učestala razočaranja s ispadanjem u četvrtfinalu. Može vam se dogoditi dva, tri puta. Ma dobro, nek’ se dogodi i 4-5, ali... Devet puta!? To je već pravilo, te i više nego jasan znamen dvije stavke.

Priznati da smo u padu

Prvo - negdje ozbiljno loše i krivo radimo.

Drugo - posljedica toga se mora osjetiti i na seniorsku vrstu, a to je vrijeme upravo došlo.

Neko već vrijeme slušamo u vaterpolskim krugovima tobožnje “opravdanje” kako su navodno i Srbi u istim problemima. Prvo, zašto bi nas zanimalo što se ondje zbiva? Drugo, tvrdnja o srpskim problemima ne pije vodu jer ove su godine osvojili naslov svjetskog prvaka do 20 godina, a sada su i u borbi za medalje na EP do 17. Ono u čemu mi ozbiljno zaostajemo i što je jedan od razloga pada su pomanjkanje rada na tjelesnoj spremi. Ukoliko već i u ovom trenutku nemamo izvanserijske talente, još je veći problem što se naši mladi igrači ne odlikuju ni brzinom, a još manje snagom. Valja učiniti samo dvije stvari.

Priznati da smo u padu, u ozbiljnom problemu, te opako zapeti na treningu, u klubovima. Pojačati rad, okupljanja, utakmice, teretanu, bazen. Još više. Pa možda čak, zar je sramota, vidjeti što to i kako rade u Srbiji, Mađarskoj, Grčkoj...

Jer oni su danas iznad nas, koliko god nam ovo vrijeđalo nacionalni vaterpolski ponos.

Linker
19. rujan 2021 18:27