VELIKA ISPOVIJED VESELINA VUJOVIĆA 'Evo kojem sam igraču i zbog čega poručio da umre!'

Žestoko je Veselin Vujović eksplodirao na minuti odmora u Brestu neki dan u SEHA ligi. Prvi puta se vidjela jedna određena frustracija zbog nemoći momčadi koja nikako da krene s mrtve točke. I naravno postao je “zvijezda” društvenih mreža, ne prvi put.

Napisali smo da način ništa ne može opravdati, ali dosta je toga u priči kako tko gleda na stvari. Vujović je po tom pitanju miran, svjestan svega, dobro funkcionira na treningu s igračima koji su u petak letjeli, a ako tako uspiju u nedjelju morao bi se konačno dogoditi i neki sretniji trenutak sezone. Makar kaže Vuja, “ne bih s optimizmom, jer uvijek sam takav pa mi se vrati i razbije o glavu”. No, Vuja nikad nije bio diplomat i neće biti, to znaju svi koji poznaju njegov rukometni opus.

Zašto ste pukli na onaj način u Brestu?

- Mislim da je to bio jedan od mojih zadnjih pokušaja da malog Vlaha probudim. On mi je, recimo tako, omiljeni igrač, sa mnom je počeo u Kopru, uveo sam ga u sve, imamo super odnos. Rekao sam mu prije utakmice da mora reagirati, pomaknuti se, da previše promašuje zicere, da je odsutan. Dva napada prije toga sam mu rekao “daj se mrdni, izgledaš kao da umireš”. I kada se dogodilo, meni je došlo logički da mu kažem “umri”. Ali, što je meni najvažnije? I on i momčad znaju kakav sam, znaju da puno toga kažem, ali da nikome ne želim zlo. Ljudi koji me kritiziraju nisu nikad bili u svlačionicama ozbiljnih klubova da vide što se tu sve kaže...

Nastavio je...

- Ja sam to uradio svjesno, samo što rječnik nikako nije bio pravi i primjeren. Svjestan sam toga. Iskreno, ako govorimo o Vlahu, on ima strašnu lošu statistiku, u Celju 1/7 prvo poluvrijeme, ni u Brestu nije bilo puno bolje. Da je bilo samo malo bolje mi bismo to sve dobili. I ja sam želio vidjeti njegovu reakciju, jer nema pravo biti indiferentan prema tome, jer tu se radi o momčadi. Ne može nabiti slušalice i pisati poruke na mobitel u takvoj situaciji, kao da smo dobili deset razlike. Mene to izluđuje, izbaci me iz takta. Ne vidim da mu je barem žao, malo žao. E, ne može tako.

Ronald Goršić/Cropix

Aleks Vlah (s loptom) je iznervirao Vujovića

Nedostaje nam lider

Što su rekli u klubu?

- Imali smo nekoliko sastanaka, svi me znaju, svi znaju kakav sam i što sam želio, koja mi je namjera bila. Na kraju javnost je navikla na mene kao takvog, ja sam uvijek bio ili crno ili bijelo u javnosti. Da objašnjavam to, nema smisla. I meni je ružno samom kada to čujem, iskreno. A još više kada se s namjerom izvuče iz konteksta, a eto izvuklo se.

Što se događa s momčadi, samopouzdanje je na nuli ponekad?

- Trening super, kada dođe utakmica - blokada. Čim je šansa da se dobije oni se uspaniče. Jedino ove sezone kada smo bili favoriti protiv Celja mi smo nestali s terena. Nemamo igrača lidera koji će stati i reći dvije riječi. Svi su došli kao napola dovršeni ili nedovršeni igrači, kako hoćete. Svi su negdje igrali nešto, ali to nisu bile role u kojima su danas s tom odgovornosti. Kroz sve ovo sada treba to napraviti, a nižu se porazi. A u porazima se ne stvaraju lideri.

Kako se postaje pobjednik?

- Jednostavno, izađe se na teren kada je teško i pobijedi se.

Spasiti što se može

Imate i realnih, a ne samo motivacijskih problema?

- Evidentno je da imamo problem desnog vanjskog. Pokušavamo tražiti rješenje. Ali ne mislim da igrač kojem su dali otkaz u Rumunjskoj, Turskoj ili Austriji treba i može biti rješenje za Zagreb. On ne može biti pojačanje i ja to ne želim. Trudit ćemo se da dovodimo reprezentativce neke zemlje, makar i Italije, ali ne možemo dovesti igrače za koje samo njihovi roditelji znaju da se bave rukometom. Mislili su u klubu da će se mojim dolaskom promijeniti sve. Nešto jest, ali to je daleko od promjene koja je potrebna u ovom trenutku. Sada treba spasiti što se spasiti može od sezone, a od iduće sezone krenuti drugačije.

Plan je...

- Momčad mora imati i visinu i težinu, ako to nemamo ne možemo se mjeriti s Banhidijem, Karabatićem, Blagotinšekom, nemamo igrače koji s njima mogu bilo što. Džaba smo mi brzi i kreativni, ako to ne možemo fizički izdržati. Razmišljati moramo o tri igrača po poziciji - prvi ekstra, drugi koji ga može zamijeniti i treći mladi kojeg možemo graditi za budućnost. Nisam za tri igrača od 3.000 eura na jednoj poziciji, nego za jednog od 9.000. Može i 3.000 da se razumijemo, ali da su najbolji u toj kategoriji na svijetu, ali takvi su već u Njemačkoj ili Francuskoj. Kod nas za 3.000 igraju malo precijenjeni igrači koje smo morali dovesti da ne odu negdje za 5.000. Mi moramo platiti više nego što bi neki klub tražio za istog igrača u nekoj jakoj ligi. To je realnost.

A kako to napraviti?

- Ovdje kod nas se razmišlja o porijeklu igrača na prvom mjestu. Bolje da dovedemo domaćeg, pa i ako je malo lošiji. Ali to je pogrešno, jer granice su pale, pomaknule se. Danas se sve bitno promijenilo, danas PSG, Barca ili Veszprem nemaju domaće igrače, pa su opet gledani. Nogomet isto. Koliko stranaca ima Dinamo uostalom. To je stvar vizije, pitanje za ljude koji o tome brinu. Kažu Zagreb mora stvarati i to je OK, ali onda ti koji kažu trebaju uložiti u taj Zagreb drugačije, da bi zaštitio domaću kvalitetu, a ne da igrači odu za prvom pravom prilikom. Lako je pričati, trebalo bi, a treba živjeti svaki dan, a živi se samo od rezultata.

Kako se vi sami nosite sa svim ovim, uvijek kažete da ne volite gubiti ni u Čovječe ne ljuti se.

- Jako su me pogodili svi ti porazi i komentari oko time outa, počelo se pisati o Zagrebu zbog mog time outa. To je katastrofa. Mene iz takve situacije može izvući samo rezultat, rad. Očekujem da krenemo, nadam se u nedjelju, da igramo dobru SEHA ligu, gdje neće biti lako. Od onog Zagreba koji sam vodio prošli puta ostao je samo Zlaja Horvat. Otišlo je u tri godine 19 igrača, a to nije normalno, tako je nemoguće graditi bilo šta. Možete promijeniti šest-sedam jedne godine, ali iduće godine moraš najviše četiri, pa dva, pa da to ima smisla. Ali svake godine sedam to nema baš nikakvog smisla.

Ima i drugi dio priče...

- Gomilaju se igrači. Momčad nije dobro selektirana. Imamo četiri srednja vanjska, tri lijeva vanjska, a od njih sedam samo Hrstić može igrati obranu. Imamo dva desna vanjska koja ne mogu igrati napad. Mi moramo početi dovoditi igrače koji igraju u oba pravca. Ako igra u jednom pravcu taj mora imati faktor X, a od ovih vanjskih igrača to nema nijedan. Nema PPD Zagreb takve mogućnosti da uzima igrače sa 17 godina i riskira hoće li postati igrač ili ne. Ja sam želio iz Szegeda Kašpareka, osobno sam zvao Pastora, ali on ga ne pušta jer ga treba za trening. Igrača koji bi kod mene bio prvi, a u Szegedu ima 9.000 eura. Veszprem ima dvije momčadi, Meškov isto, a mi se mučimo sami sa sobom i još bismo rezultat.

Moramo biti realniji

Mnogi se pitaju što je Vujoviću trebao takav Zagreb?

- Jako teško preživljavam to. Nisam puno razmišljao kada sam preuzeo Zagreb. Više me ponijela emocija. Nekako sam uvezao priču Slovenija - Zagreb - Šabac, ali već prve dvije utakmice su mi razbile priču, otrijeznile me. Došle su utakmice gdje sam osjetio da rastemo i onda se dogodi Celje i sve što smo napravili padne u vodu. Pa mi nismo nikoga dobili otkada sam tu osim Metaloplastike i Rabotnika, a to je katastrofa... Svakim porazom umre dio mene, vratim se kući, ne pričam ni s kim, ne večeram sa suprugom, vrtim nešto, gledam, nervozan sam. Izgubiš veselje u životu. Nikad se neću naučiti da je normalno izgubiti, jer ako mi je danas normalno da izgubim od Barce, PSG, sutra će biti normalno da izgubim od Celja, a ja se s tim ne slažem.

A situacija sada kaže...

- Mi kada postavimo postavu za napad to je super, Mandić, Horvat - Šipić - Bičanić, Vlah, Vistorop. Od njih šest osim Mandića nitko ne igra obranu. Mi smo u stanju vjerovati da ako je igrao obranu protiv slabijih negdje prije, može i ovdje, a ne može, jer to nije isto igrati u Zagrebu protiv Barce ili PSG-a ili negdje drugdje. Onda postavimo obranu Hrastnik, Stojnić, Bećiri, Hrstić, pa ne možemo trčati naprijed. Imamo Vekića koji nije iskoordiniran, a bio je reprezentativac, njegova minutaža u napadu zadnje četiri godine je zanemariva, ima teške noge... Rekao sam na treningu da oni koji misle da mogu obranu igrati pređu na drugu stranu, prešlo ih je pet.

Tu su hrvatski reprezentativci Mandić i Šipić. Kako gledate na njih?

- Mandić je neviđen borac, ne sklanja se nikom. Puno je bolji u obrani kao petica, nego kao prednji u 5-1. On bi kao prednji hvatao trojicu da može, ali ne može. I onda leti, izgubi se, neškolovan je za taj segment. Mora čitati igru, uzimati igrača koji mu treba. Radimo na tome. Šipić? Građen da igra savršenu obranu, motiviran da igra obranu, ali je neškolovan za to. On istrči na 15 metara, pa ne izađe na čovjeka uopće. Ali Šipić ima napadački X faktor o kojem sam govorio. Mogućnost je da kada bismo doveli pravog lijevog ili desnog vanjskog da ostane na krajnjem u obrani, pa da imamo polukontru, jer on to može odlično raditi. Ali, u svemu moramo biti realniji. Svi oni imaju kvalitetu, ali treba vremena, zajedničkog igranja da bi se stvorio duh momčadi. To ne idu preko noći, ali vjerujem da hoće.