Političari, državni dužnosnici, ministri, premijeri i da ne duljimo, sigurno nisu vrhunaravno mjerilo u ocjenjivanju nekog sportskog uspjeha. Najmjerodavniji su, dakako, treneri, sportski stručnjaci, pa u konačnici i sportski novinari, ali opet kada jedan visoki državni dužnosnik apostrofira nekog pojedinca (može biti i pojedinka, dakako, momčad, reprezentacija...) kao nekog tko ga se najviše dojmio, onda to zavrjeđuje u najmanju ruku pozornost. Ni više, ali ni manje. U tom kontekstu, zapamtili smo rečenice hrvatskog premijera koje je izrekao novinarima na svečanosti proglašenja najboljih u izboru HOO-a. Tada je Andrej Plenković rekao i ovo:
- Moram priznati da me nedavno baš oduševio Jere Hribar. Prvi tren, kad sam vidio vijest, nisam mislio da je to moguće! Ali tri medalje, od toga zlato na 50 slobodno... Pa to je nevjerojatno! To je fascinantan uspjeh i čestitam njemu, kao i ostalim članovima brončane štafete. Za mene osobno, to je najfascinantniji rezultat godine...
Ove su riječi poslužile kao dobar "šlagvort" onome što je uslijedilo koji dan kasnije, iako smo osobno već tada znali da je on, Jere Hribar u izboru hrvatskih sportskih novinara broj 1 u 2025. godini. Jest da su te Jerine medalje ostvarene u neolimpijskim disciplinama, ali u olimpijskom sportu. Pače, u jednom od tri temeljna sporta (plivanje, atletika, gimnastika). Nije zgorega dometnuti i da je, primjerice, zlato na 50 slobodno osvojio pobijedivši jednog od najboljih svjetskih plivača uopće, Francuza Maximea Grousseta (olimpijska bronca u štafeti u Parizu 2024. godine), te trostrukog svjetskog i dvostrukog europskog prvaka. To je baš onaj plivač kojeg smo uoči EP-a u 25-metarskim bazenima opravdano inaugurirali u jednog od favorita cijelog prvenstva u poljskom Lublinu. Uostalom, čovjek je ondje i osvojio dva zlata, tri srebra i jednu broncu.
No, oduševljenje nacije uspjehom Jere Hribara ima veze i s još nečim. Silnom željom, htijenjem, nadom da konačno nakon predugo vremena možemo osvojiti koju medalju u plivanju. Da hrvatsko plivanje napokon izađe, ne iz "zimskog sna", već iz višegodišnje hibernacije. To je ono što nam je ponudio, što nam nudi splitski dvometraš sa studija na američkom jugu, u Louisiani. Na fakultetu koji je pomno motrio i njegove nastupe u Poljskoj. Potvrdio nam je to sam Jere...
- Je, cijeli plivački tim je pratio. Mi na bazenu ovdje imamo veliki semafor s ekranom i tu su se oni, dok su trenirali, svi okupili i gledali moje utrke. To bi odgledali i nakon toga nastavili trenirati - ispričao je Hribar i nastavio:
- Nekoliko sati kasnije je Sveučilište Louisiana State na društvenim mrežama objavilo vijest o mojim medaljama, pa se tada počelo po mrežama više pisati. Moj američki trener je bio sa mnom tamo u Poljskoj, tako da su svi znali. Profesori također, posebno oni kod kojih sam pisao testove odmah nakon povratka, njima sam se pohvalio i oni su mi čestitali, te zaželjeli sreću na ispitima.
Na mrežnoj stranici LSU (Louisiana State University) i dalje jasno, na istaknutom mjestu, stoji Jerina fotografija i tekst o njegovim uspjesima, medaljama u Poljskoj. Usput, Hribar nije bio jedini sportaš s ovog sveučilišta koji se natjecao u Lublinu. Bili su ondje i Martina Bukvić i Nikola Simić, oboje iz Srbije, te Ukrajinac Volodimir Lisovec, ali samo je Jere osvajao medalje. Ono što još Amerikanci ne pišu jest da je proglašen najboljim u Izboru SN.
- Meni jest bilo u nekim primislima, ali tako je valjda svakom sportašu, postati jednog dana najbolji sportaš u svojoj državi. Ali, ovako rano... Stvarno to nisam očekivao. Dosadašnji se rad isplatio, ali sad samo tako treba nastaviti i dalje, dokazivati se, biti uporan.
E, sad baš i dolazimo do onog dijela koji će možda za Jeru biti dodatno opterećujući. Jere Hribar više nije u Hrvatskoj anonimac, sada će se drukčije i gledati, te više očekivati od sportaša godine u Hrvatskoj. Počevši od Europskog prvenstva u ljeto 2026. u Parizu. Je li Jere spreman na te nove okolnosti?
- Jesam! Za ovo živim. Sva ta očekivanja i nadanja koja se sad stavljaju ispred mene, to sve i ja sam sebi želim. Ne osjećam uopće neki stres da to sada "moram", ali drago mi je da ljudi to očekuju od mene. Očekujem i ja to od sebe, kao što sam rekao. Pritiska nema, idem dalje, svojim putem, ovo definitivno nije posljednja, nego tek prva postaja.
Upitasmo Jeru i koji je najpopularniji sport u Louisiani ili konkretnije, znaju li oni za nogomet, ali naš europski, dakle ono što Amerikanci nazivaju soccer?
- Najpoznatiji je football ili američki nogomet. Tu je LSU jako poznat. Imamo stadion Tiger sa 103.000 sjedećih mjesta, jedan od najvećih uopće u SAD-u. Tu smo velesila, dok europski nogomet ima sastav, ali ženski. Tu igra puno Europljanki, tri Španjolke, dvije Engleskinje, pa onda jedna iz Južne Amerike. Mislim da je prije koju godinu bila i jedna Hrvatica. Amerikanki skoro pa i da nema.
Hrvat ste u Americi, treća godina, dok se ovdje u Europi svašta piše, poglavito o SAD-u ili sadašnjem tzv. Trumpovom SAD-u. Od toga da je društvo polarizirano, da se useljenici masovno deportiraju... Što je od toga istina? Ima li i ponešto pretjerivanja?
- Iskreno, ništa od toga nisam osjetio. To su te vijesti, ali mene se to ne tiče. Ja sam ovdje na studentskoj vizi, sportaš i mene se to ne tiče, ja to ne osjećam niti u jednom pogledu. Jedino što znam, što su mi nove generacije plivača pričale pri dolasku u Ameriku, neki novi uvjet za dobivanje vize je imati otvoreni profil na društvenim mrežama. Meni to opet nije problem uopće, jer sam uvijek imao otvoren svoj profil. To je i normalno. Velim, stvarno nisam osjetio nikakve razlike.
Louisiana je južnjačka država, dok se uz njih veže pojam koji Amerikanci koriste i - "southern hospitality" ili južnjačka gostoljubivost. Ovaj je novinar to imao priliku doživjeti u Alabami, Georgiji, Mississippiju, Tennesseeju... Ima li to sličnosti s našim temperamentom, mentalitetom?
- Na fakultetu to ne mogu primijetiti jer nas ima studenata i plivača iz različitih krajeva svijeta, jasno. No, kad malo šetam, idem u restoran ili dućan, tamo gdje rade lokalci, Amerikanci južnjaci... Da, pristojni su. Sad, to je možda više dio američke kulture jer će vas oni pitati "kakav ti je dan", "kakav si", "što se događa na treningu" itd. Navikao sam na to, to mi je postalo sasvim normalno.
Planirate li ljeto provesti malo dulje u SAD-u, pa otići pogledati koju tekmu Vatrenih?
- Gledao sam, zasad su mi malo karte skupe, ali možda protiv Engleske u Dallasu. To mi je blizu, mislim pet, šest sati vožnje. Za Ameriku je to malo, tako da je moguće da odem u Dallas.
Dotad je Jere u svojem Baton Rougeu. Obara rekorde, svladava ispite, pliva svojom trijumfalnom stazom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....