Njihova najdraža hrana su pobjede. Jedina koja je svih ovih godina doista mogla utažiti njihovu glad. Medalje neke druge boje? Može, ako baš mora, ali ti “nužno zlo” obroci nikad ih nisu činili doista sitima. I tako već petnaestak godina. Oni nisu “jedni od naših najboljih”, oni su među najboljima u povijesti svog sporta u svjetskim razmjerima. Valent i Martin Sinković. Ili drukčiji način da kažeš - najbolji.
Jedna od razlika između onih koji su vrhunski i onih koji su više od toga, koji su posebni, sposobnost je napuštanja “komforne zone”, donošenje odluka i preuzimanje rizika u situacijama kad rizik nije jedino rješenje. Kad možeš “lakšim putem” i opet ti nitko ne bi mogao ništa zamjeriti.
Nikad ne reci ‘nikad’
Sinkovići su prvi put svoju “komfornu zonu” napustili nakon što su trogodišnju dominaciju bez ijednog poraza zaključili olimpijskim zlatom u dvojcu na pariće u Rio de Janeiru 2016. Umjesto da nastave ugodnu plovidbu, odlučili su odbaciti po jedno veslo i krenuti u neizvjesnu avanturu u dvojcu bez kormilara. Bio je to izazov tijekom kojeg su ponovili sve ono što su prethodno napravili u dvojcu na pariće, ali kako se čamac za njihov ukus povremeno “previše ljuljao” nakon olimpijskog zlata u Tokiju 2021. odlučili su se vratiti u svoju “prirodnu disciplinu”.
- Nikad više u dvojac ‘bez’ - rečenica je koju su dovoljno često ponovili u to vrijeme.
Ali kako nas život uči “nikad ne reci nikad” u jesen 2023. donijeli su odluku koja je dočekana kao apsolutno iznenađenje. Lako za javnost, uspjeli su iznenaditi i sve koji su duboko u veslanju, uključujući i “oduvijek svog trenera” Nikolu Bralića.
- Jednostavno mislimo da je veća šansa za zlato u dvojcu ‘bez’ - jednostavno je odluku objasnio Martin Sinković.
Valent je bio taj koji se dosjetio, brzo je uvjerio godinu dana mlađeg brata, a malo više je trebalo da bi uvjerili Nikolu Bralića, no sve su svjetske vrhunce zajedno dohvatili i trener je pristao.
- Nije bio sretan. Rekao je da će podržati što god odlučimo i da nam neće proturječiti, ali ne mogu reći da je bio za promjenu odmah na prvu - rekao je tada Martin.
Odluku su donijeli nakon što su se svjetskim srebrom u dvojcu na pariće plasirali na svoje četvrte Igre. Godinu prije su prvi put ostali bez medalje na velikom natjecanju, bili su četvrti na Svjetskom prvenstvu u Račicama i to je bio ogroman šok za njih. Ovaj put su bili srebrni, ali razlog za odluku koja je slijedila nije bio u “samo srebru”, nego u činjenici da nisu bili konkurentni za zlato.
Pozitivni kad je bilo nenormalno
Pred njima je bila olimpijska godina, Pariz sve bliže, a oni u srednjim 30-im godinama. Nije to u veslanju previše, ali propuštena prilika u tim godinama vjerojatno je i zadnja prava prilika kad su Igre u pitanju. A oni su htjeli zlato. Ne medalju, zlato.
Rizik je bio velik, ali kad su u to zagrizli onda su nastavili gristi bez pogleda unatrag i kad se u prvom dijelu sezone činilo kako se potvrđuju svi oni argumenti “zašto nisu trebali napraviti to što su napravili”. Četvrta mjesta, niti jedno osvojeno natjecanje uoči Igara, veliki zaostaci na početku sezone za Britancima, Švicarcima, Rumunjima...
- Ove smo se godine cijelu sezonu izvlačili iz blata, ali ostajali smo pozitivni kada je to bilo nenormalno - rekli su nakon što su “blatnjavu” sezonu u Parizu pretvorili u još jednu zlatnu sezonu.
U finalnoj olimpijskoj utrci dvojaca ‘bez’ u posljednjih 500 metara zaostatak od dvije i pol sekunde za vodećim Britancima (+2.41) pretvorili su u pobjedu s 45 stotinki boljim vremenom od Britanaca.
- Dvije i pol sekunde je nemoguće stići. Nemoguće - rekli su nakon finala premda su znali kako su nekoliko minuta prije na stazi demantirali sami sebe.
U utrci u kojoj su od početka zaostajali, u kojoj su oznaku na 1500 metara prošli kao četvrti...
- Zadržali smo mentalitet koji govori kako nikad nije gotovo dok zbilja nije gotovo, govorili smo si: “ajde, daj sve od sebe”.
I dali su, u tom finalu pred očima cijelog svijeta, ali to ne bi mogli da nisu na isti način davali sve od sebe na svakom treningu koji je prethodio čudesnom finišu vrijednom zlata.
- Ovo je zlato u kojem smo najviše izvukli iz sebe, najviše iznenadili i sebe i druge, i po tome je posebno. Došli smo kao autsajderi za zlato, kući se vraćamo kao olimpijski pobjednici.
Kraj im ne pada na pamet
Nisu baš bili autsajderi, ali ovaj put su neki drugi došli na Igre u ulozi favorita koja je bila njihova prirodna cijelo desetljeće. Neki sportaši će učiniti sve da si smanje pritisak i gurnu tu ulogu na neka druga leđa, ali to nikad nije bila njihova priča. Kad su se u Parizu iz utrke u utrku vraćali u nju zapravo su malo po malo kopnjele šanse svih ostalih. Samo što to ostali još nisu znali.
- Razlika između zlata u Tokiju i zlata u Parizu je neusporediva. Isti smo rezultat napravili, ali u Tokiju smo bili favoriti, u svakoj utrci smo vodili od početka do kraja i na kraju ti ljudi čestitaju u stilu “bravo dečki, ali znali smo i prije nego ste otišli na Igre da će tako završiti”. A sad svi prepričavaju utrku, kako su oni to doživjeli, vidjeli... - reći će Valent Sinković i dodati uz smijeh...
- Kao što sam već rekao, idealna utrka za završiti karijeru.
Srećom za nas, najuspješnijim hrvatskim sportašima na ljetnim Igrama, vlasnicima tri uzastopna olimpijska zlata, tako nešto ne pada na pamet. Uostalom, nema smisla ustajati od stola ako nisi sit...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....