Ostvareni ili srušeni snovi. Finalne veslačke olimpijske kvalifikacije u Luzernu prije nekoliko dana, kao i sve dosadašnje, plesale su između te dvije krajnosti. Oni koji su prošli hodali su po oblacima, oni koji nisu borili su se s razočaranjem na različite načine. Nekima je to bila i posljednja prilika, a neki su se već okrenuli ili se pokušavaju okrenuti idućim Igrama u LA-u 2028. Među ovim drugima su i naše blizanke, Ivana i Josipa Jurković. Dovoljno su mlade i još važnije - dovoljno su dobre da za njih olimpijski san nije završen, nego je samo odgođen.
Istina, 2028. se sad čini jako daleko i prije toga će trebati “prožvakati” i tugu i razočaranost pa i ljutnju jer je završilo kako je završilo, ali stvarni gubitnici su samo oni koji ni ne pokušaju i oni koji odustanu kad stvari ne idu kako su zacrtali i očekivali. Pobjednici su sazdani od čvršćeg materijala i ono što napraviš nakon što si pao zapravo pokazuje koliko si jak i velik, a na kraju priče ni olimpijska viza ni bilo koja medalja nije presudna. Presudno je samo jesi li dao sve što si mogao i znao. Pa koliko daleko te to odvelo.
Sestre Jurković su logično jako teško doživjele neodlazak u Pariz, ali obje su već nekoliko sati kasnije bile apsolutno nepokolebljive u svom razmišljanju - idemo dalje.
- Jednostavno se nismo poklopile u toj utrci, previše želje, previše svega... Probale smo se resetirati, ali kad si još uvijek nedovoljno iskusan, a toliko nešto želiš, dogodi se da se ne poklope sve zvijezde - kaže Josipa Jurković i nastavlja:
- Očito nas dvije moramo težim putem doći do onoga što nam je zacrtano. Jesmo razočarane, jako, ali sve je to dio sporta, dio puta. Zajedno ćemo se izvući i to je to.
I Ivana Jurković se prvo u mislima vratila na utrku u utorak koja od početka nije bila “njihova utrka”.
- Nismo uspjele uhvatiti zaveslaj koji smo imale na svim treninzima, a znamo i sestra i ja kako bismo da smo uspjele ponoviti ono veslanje kakvo smo imale na treninzima i na EP u Szegedu bile u utrci i s Dankinjama i Novozelanđankama. Znam da bi možda bilo napeto do kraja, možda opet ne bismo na kraju izborile Igre, ali vjerujemo čvrsto da bismo uspjele. Uostalom, dobile smo Novozelanđanke u prvoj utrci u Luzernu. Mi se u njoj nismo ubile, a one su se realno “klale” s Njemicama i bilo je sve u manje od pola sekunde, tako da ne znam što bih rekla...
Nisu skrivale koliko im je teško, nisu ni trebale, ali i Ivana gleda prema naprijed.
- Rekle smo da bismo svaku medalju mijenjale za vizu i to je istina jer san svakog sportaša je otići na Igre. Shrvane smo jer nije to samo godina dana rada. I nakon svega što smo prošle do sada, ovo je samo točka na i. Ali dobro, što je tu je. Idemo u novi olimpijski ciklus, a nije da ćemo sad biti bez natjecanja četiri godine. Imamo već iduće godine i europsko i svjetsko prvenstvo, svjetske kupove. Motivaciju ćemo imati, a da je moglo završiti bolje, moglo je, ali eto... Očito se tako moralo rasplesti.
Dobro je da im niti jednog trenutka nije palo na pamet odustajanje.
- Ne, zašto bi? Prošle smo i puno gore da bismo tek tako odustale. Ne smijemo radi jednog neuspjeha dignuti ruke od cijele karijere, nego moramo ići dalje. Došla je do nas odmah nakon utrke štrokerica Danske, zagrlila nas, rasplakala se s nama i rekla nam kako joj je žao što nismo sestra i ja prošle s njima. A ta Dankinja ima sina od 8-9 godina, zna kako je to žrtvovati se za sportski uspjeh, ali i da treba gurati dalje i boriti se.
Puno toga moglo bi naučiti i pokušati primijeniti od Skandinavaca i njihovog odnosa prema sportu.
- Istina, ali oni imaju i sustav iza sebe. Mi imamo samo trenera iza sebe - dodaje Ivana.
Dankinje nisu iznenađenje, dapače, ali Novozelanđanke koje su prošle kao druge iza sebe nemaju rezultate kakve imaju sestre Jurković. No, velike veslačke nacije imaju ono što mi nemamo - izbor. Jednostavno je, mi u ženskom seniorskom veslanju imamo samo sestre Jurković što nije dobro ni za kompletno veslanje, a nije ni za njih dvije. Teško je kad si sam i kad sve moraš proći sam.
- To smo odavno zaključile. Mi smo prepuštene jedna drugoj, dok veće države stalno nešto miksaju i uvijek će se netko izroditi. Ali opet, ne žalim ni za čime. I mi ćemo jednog dana, ako Bog da, a dat će, dokazati da možemo i same napredovati - kaže Josipa.
Sad će prvo malo predahnuti, zaliječiti tugu i onda...
- Odmorit ćemo glave i kad se vratimo nastavit ćemo s treningom i to je to, nema puno filozofije. Pičimo dalje. Ni prvi ni zadnji put - kaže Ivana.
Trener Aleksandar Vukojičić je podvukao crtu pod nastup u Luzernu.
- Ušle su od početka u loš zaveslaj, visio je čamac na stranu, jedna nije mogla do vode, skretao je čamac na bove i nisu se mogle iz toga izvući. Ono što nismo planirali, dogodilo se, nažalost. Imali smo mi kroz trening takve rupe, ali nadao sam se da će sad biti drukčije. Neke stvari smo popravili i ispravili u posljednje vrijeme, i što se tiče veslanja i zdravstveno i činilo mi se da imamo realne šanse. Želja je bila ogromna, no, to je dvojac ‘bez’ i kad krene krivo... Novozelanđanke su vjerojatno odveslale utrku životu, a mi lošu utrku i tako je ispalo. Nije bila forma u pitanju i super su se osjećale, ali jednostavno su ušle u loš zaveslaj.
Komentari (0)
Komentiraj