Bio je 16. rujna 2012. Tog je dana Ivica Tucak imenovan izbornikom hrvatskih vaterpolista u još svježe doba likovanja zbog olimpijskog zlata Barakuda. A Hrvatska? Nacija je, ako ćemo iskreno, suze lila za odlazećim trenerskim magom Ratkom Rudićem. S barem dva velika “zašto”. Zašto Rudić ipak ne ostane još malo ili još puno, još jedan ciklus? I drugo zašto. Zašto Ivica Tucak? Uz dodatak, tko je uopće taj Tucak?
Da, on nikad nije igrao u seniorskoj reprezentaciji, barem ne na velikom natjecanju. On nije visokotrofejni bivši vaterpolist. Nije igrao u Dubrovniku, ni u Splitu, pa ni u Zagrebu. Pardon, jest u Zagrebu, ali kratko u Medveščaku, pri kraju karijere od 2002. do 2004. godine.
Čovjek iz Šibenika
Budimo iskreni pa napišimo da se tada, tog rujna 2012. u zemlji koja je puna omalovažavanja i sumnjičenja, ali stalno u nekim “tajnim spletkama i intrigama”, govorilo da je Tucak izbornik samo zato što je iz - Šibenika! Zato što je dobar s Pericom Bukićem. Ružno i podcjenjivački prema jednom čovjeku, o kojem je jako malo ljudi znalo što je i tko je, kako i koliko radi, koje rezultate postiže. U nas je uvijek doista najlakše prvo nekog popljuvati, neargumentirano zgaziti, krivo okvalificirati.
Taj Ivica Tucak bio je, međutim, predodređen za izbornika, nametnuvši se rezultatima i radom barem pola godine ranije. Taj Ivica Tucak preuzeo je momčad, jednu od perjanica hrvatskog loptačkog sporta u vrlo nezahvalnom trenutku. Doći iza čovjeka takve karizme i uspjeha kakav je Ratko Rudić, pa doći mjesec dana nakon što je osvojeno olimpijsko zlato, a prethodno i svjetsko i europsko, za to valja imati... Španjolci kažu “cojones”. Idemo reći hrabrost, da ispadnemo finiji. Makar, nije sve ni u hrabrosti, ima tu nečeg puno šireg i većeg te važnijeg. To znači imati viziju.
Tucak ju je imao i od nje nije odstupao. Pune četiri godine slušamo sumnje u njegovu stručnost, znanje. Nakon četiri godine s dosezanjem olimpijskog finala u Riju, finala najvećeg sportskog natjecanja na planetu, to je rogoborenje u velikoj mjeri stalo, ali još je “tinjala vatrica”. Još se uvijek tražila dlaka u jajetu, najviše valjda zato što smo posljednje dvije i pol godine uvjerljivo gubili od Srba.
Sada je konačno i zasvagda kraj. Taj “čovjek iz Šibenika” izgradio je svoju, to više nije rudićevska već njegova Hrvatska, kompozicijski i taktički potpuno drukčijeg stila i igre. “Čovjek iz Šibenika” doveo je svoju momčad do finala svjetskog prvenstva, što je izvanredno velik uspjeh, koji večeras može postati i odličan s osvajanjem zlata.
Epizoda u Zvezdi
No, i neovisno krajnjem rezultatu utakmice, konačna ocjena njegove trenerske umješnosti je - veličanstveno! On nije “čovjek iz Šibenika”. On je izbornik Ivica Tucak. Kreator osam medalja u pet godina. Samo ga još dvije dijele do poravnanja s Rudićem. Pametnom dosta.
Ivica Tucak (1970) bio je kao igrač vrlo dobar vanjski napadač, ali izvan bazena, jamačno se neće naljutiti ako napišemo, harambaša. Konačno, ni sam to uopće ne krije. Volio se zabaviti malo.
- Ne baš malo, puno.
Njegove riječi, izgovorene jučer u Budimpešti. Zanimljivo, možda je baš zato danas kao trener poprilično strog, odrješit. Nije to uostalom jedinstveni takav slučaj, znamo još nekoliko vrlo strogih trenera koji su kao igrači bili sušta suprotnost. Danas bi Tucak trener izbacio Tucka igrača naglavačke iz momčadi, to potpisujemo.
Ponikao je u Solarisu. Igrao je kratko, sezona 1985/86. u momčadi s mladim Pericom Bukićem prije negoli je ovaj otišao u Mladost. Bespogovorno vrlo darovit, kao klinac je igrao u juniorskoj reprezentaciji bivše države, što dovoljno govori o kakvoj se kvaliteti radi. K tome pod paskom jednog od najvećih vaterpolskih trenera na svijetu Nikole Stamenića.
Prije raspada bivše države dvije je sezone proveo u beogradskoj Crvenoj zvezdi. S osamostaljenjem Hrvatske priželjkivao je nastup u hrvatskoj reprezentaciji. Najbliži je i bio 1993. za EP u Sheffieldu, ali ga naš prvi izbornik Duško Antunović nije uvrstio u sastav, što je tada bilo iznenađenje. Navodno se nekima u vrhu HVS-a nije svidjela Tuckova epizoda u Zvezdi.
Iako vjerojatno ti isti nisu znali da je Tucak bio jedan branitelja, dapače dragovoljaca Domovinskog rata. Branio je svoj Šibenik. Tema o kojoj Tucak ne želi puno. Ne želi uopće.
- Pusti rat, daleko je to, sjećamo se svega, ali uživajmo i veselimo se u sportu.
Devedesete je proveo na Apeninima, u manjim klubovima poput Palerma, Coma, Genove, Milana... 1999. se vraća u Šibenik, da bi uz dvije sezone u Medveščaku, rodnomu se gradu vratio na oproštajnu sezonu 2004/05.
Upravo iz tog razdoblja seže i najteži trenutak u životu svakog čovjeka, svakog roditelja. Smrt djeteta. Malena Tena (3,5) poginula je na šibenskoj rivi pred očima roditelja. Neučvršćeni automat s pišanim igračkama zauvijek je poklopio maleni život. Užasno i za pomisliti.
Afirmacija u Jadranu
U to doba Ivica je prestao igrati, ali od bazena se nije udaljio. Ušao je u trenerske vode, ulagao u sebe. Počeo je sa Šibenikom, koji je doveo do finala Kupa LEN 2007. Trenerski se afirmirao od 2009. do 2012. u Jadranu iz Herceg Novog, s kojim je osvojio dvije Jadranske lige, pomevši Jug i Primorje, zadivivši ljepotom igre.
Da, tu je, tog trenutka on postao nasljednik Ratka Rudića, kojem je asistirao pri osvajanju medalja u Svjetskoj ligi i FINA kupu u Nišu i Oradei 2010, Firenci 2011. U konačnici, prije Barakuda imao je iskustva vođenja mlade reprezentacije, pa i ne samo vođenja. Tucak je već bio svjetski prvak s Hrvatskom u vaterpolu. Na juniorskom SP u Šibeniku 2009. Iz te je generacije u Budimpešti je Marko Macan.
Ivici Tucku očito nije bilo suđeno biti igrač Barakuda, ali mu je predodređeno voditi Barakude. Do svjetskog vrha!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....