Umro je Vilko Luncer, bivši glavni urednik i novinar Sportskih novosti

Ispratio sam s ovoga svijeta tri glavna urednika: Zvonu Mornara, Darka Tironija, a danas i Vilka Luncera (81). Svi su bili veliki novinari i vodili su Sportske novosti u njihovo zlatno doba.

Istina, u neka doba iz jedinog nam sportskog dnevnika cijedilo se “maslinovo ulje”, u neko doba su bile “i krv svoju za plavu boju”, a bilo je i razdoblja političke korektnosti ili, prevedeno, “ne bi se šteli nikome zameriti”.

Pamtim vremena kada je doktor Aca Obradović, veliki meštar YU nogometa, poznat kao “Doktor O”, pitao novinare: “Na kojoj stranici pišeš?” Ako je to bilo iza šeste, gdje je završavao nogomet, svrstao bi vas u - ostale. Osim ako se niste zvali Jovan Kosijer ili Neven Bertičević. Vilko Luncer je imao kolumnu na devetoj stranici, nosila je egidu “Vrijeme sadašnje” i bila je prvi primjerak novinarskog elitizma u bivšoj Jugoslaviji.

Brušeni rječnik, stavovi u rukavicama, puno skrivenih subjekata između redaka, kolumna je bila naslonjena na atletiku, kraljicu sportova, s izrazitim divljenjem prema slovenskim sportskim vrijednostima. Glavni likovi bili su Borut i Darjan Petrič, Bojan Križaj, Rok Petrovič i Tone Vogrinec.

Dok je još bio samo kolumnist, na ZOI u Sarajevu rekao mi je: “Da sam glavni urednik, za ovu bih vam rečenicu dao tisuću dolara”.

Kada je postao glavni urednik, nikada nisam dobio premiju od tisuću dolara, shvatio sam da mu korijeni nisu dopuštali baš takvu rastrošnost. Dok je bio glavni urednik, čak i nogometni novinari, tada tretirani samo kao “opijum za mase i tiražu”, složno bi klicali: “Ziga zaga, Bojči zmaga”, dok bismo pobožno čekali utrke Svjetskog kupa. Glavni urednik bio je osvjedočeni fan Bojana Križaja i Ingemara Stenmarka s kojim je napravio zapaženi intervju...

Nogomet? Zanimao ga je, ali to nikada nije pokazivao, živio je u svom urednom atletsko-skijaškom dvorištu, a o nogometu je progovorio tek kada je Slavko Šajber krenuo u obračun s nogometnom mafijom, namještenim prvenstvima u režiji Partizana i kada je duh srpskog nacionalizma zaprijetio i Zagrebu, kao 13. svibnja 1990. godine. Progovorio je žestoko, direktno, kao niti jedan glavni urednik.

Povukao se kada je umrla Jugoslavija. S njom je otišao i on. Slomio je olovku na dva nespojiva dijela, Slovenija je otišla, više nije imao o kome pisati. Zadnji put sam ga čuo prije dvije godine. Bio sam na Olimpijskim igrama u Londonu i razgovarali smo o utrci Usaina Bolta i nastupu Sandre Perković. Glas mu je bio tužan, nezainteresiran, odsutan...

Volio sam ga, kao što sam volio sve svoje glavne urednike, makar sam se kod svih “nauživao” suspenzija. Možda sam ih zaslužio, možda je moj neposluh njima bio neshvatljiv, a oni su samo branili dignitet Sportskih novosti, ma kakve one bile. Sportske novosti su imale velike novinare i velike glavne urednike, Vilko Luncer je definitivno bio jedan od njih. Komunistički intelektualac, koji se u “cameri obscuri” potajno divio Zapadu, izuzetnog sportskog, i ne samo sportskog obrazovanja. Nakon njegovih kolumni nikada više nitko nije pitao - na kojoj stranici pišeš? Jer, i na devetoj stranici bilo je prvoklasnog štiva. Vjerojatno najboljeg...