SRNA NAKON SEDAM LAKIH KOMADA 'Najviše me boli što smo ispali karakterne nule'

Mogao sam birati koju ću utakmicu gledati i odabrao sam - “velemajstorski”, meč Bayern - Šahtjor. Samo sam dvaput u životu lošije izabrao. Žene...

U München me odgurala omiljena sintagma manjih klubova . Nogomet je lišen svake logike, lopta je okrugla, čuda su moguća, David u nogometu češće pobjeđuje Golijata nego u Bibliji. Nadu u čudo podgrijavao je i neizostavni Mate Lončar: “Njušim 2-2...”

Niti jedna od naših pretpostavki nije se pokazala točnom, nogometna logika je na površinu isplivala za samo dvije minute i 58 sekundi, nakon samo tri minute utakmica je bila gotova. Jedanaesterac i igrač više, to Bayern zna kapitalizirati i kada nanjuši krv, nemilosrdan je do boli. Najbolji klub istočne Europe potpuno je razgolićen i osramoćen na Alianz Areni pred 70.000 svjedoka.

Važno je zvati se Müller

Mogu se Ukrajinci žaliti da je škotski sudac bio prestrog, da je jedanaesterac nepravedno dosuđen, ali, i da se Kučer provukao samo s opomenom, Šahtjor ne bi izbjegao masakr motornom pilom. Bez obzira na trinaest Brazilaca u Šahtjorovoj svlačionici, umorne izbjeglice iz Donjecka nisu imale šansu protiv najmodernije nogometne tehnologije, i mentaliteta, koji je dva puta ratovao protiv cijelog svijeta. Najviše mi je bilo žao komentatora ukrajinske televizije, koji je meč komentirao gledajući na sat: “Bože, kad će ovom užasu doći kraj?”

Kada je Bayern izvukao Šahtjor, s obzirom da momčad uglavnom čine brazilski legionari, komentari su većinom glasili: “Zar se nakon sedam komada u Brazilu još nečemu nadaju?” Nevjerojatno kako se Nijemcima otvara apetit kada su na suprotnoj strani Brazilci, postali su crna mačka za njihove sve manje božanstvene igrače.

U ovom jadu, jer mi je bilo iskreno žao Srne, slušao sam kako su Nijemci fascinirani prezimenom Müller. U Njemačkoj se doista važno zvati Müller, jer, čak i kada Frank Ribery odigra veličanstvenu utakmicu, postoji samo - Müller. S kakvim užitkom spiker surađuje s publikom i odrađuje ritual:

“Strijelac Thomas...”

“Müller”, grmi 70 tisuća navijača.

“Bayern sieben...”

“Šahtjor nula...”

“Danke”, zahvaljuje spiker.

A fino odgojena njemačka publika odgovara “Bitte”...

Prestrogi sudac

U hotelu “Charles”, jednom od najboljih u kojima sam bio, vladala je komorna atmosfera. Brazilci su se odmah povukli za svoj stol, njihov je najveći, ima ih čak trinaest. Protiv Bayerna igrala su sedmorica. Naravno, uz obavezne “šlepere”. Nisu djelovali naročito potreseno, makar je njihov klub teško osramoćen. Čak i kada ovako traljavo obave posao, apanaža će leći na njihov bankovni račun. I Darijo Srna je vjerovao da u nogometu nema baš uvijek logike. A kad je završilo kako je već završilo, utučeno je sjedio u hotelskom holu s Damirom Štimcem i premotavao film jedna tragične nogometne večeri. Dobio je snažan udarac u list desne noge, u prvi mah je pomislio da je otpao za meč protiv Norveške...

- Nikada nisam dobio sedam komada, no više od tih sedam golova boli me što smo ispali karakterne nule. Istina, sudac je pretjerao s crvenim kartonom i toga časa, u trećoj minuti utakmice, pomislio sam: ‘Danas ćemo opasno naj**ati!”’

Zamislio se i snuždeno rekao:

- Kako ćemo Ahmetovu izaći na oči?

Gdje je naša kuća?

Iako su bili na tribini, ni izbornik Niko Kovač ni njegov asistent, brat Robert, nisu se spustili do svlačionice, samo su poslali SMS poruku: “Es tut mir Leid...” Nakon ovakvog rezultata svaka je riječ suvišna. Na tribini je bio i Zdravko Mamić, kojemu su vjerojatno curile sline kad je spiker objavio da je stadion “ausverkaufen” i da je Bayern u Ligi prvaka dosada zaradio 48 milijuna eura.

Gledajući Guardiolin sustav 4-1-4-1 kako lomi Ukrajince, gledajući trikove kojima je obogatio Bayernovu igru, Darijo Srna će prokomentirati: “Guardiola je nogometni genij, samo se on usudio preobratiti Bayern i ugraditi španjolski model u njemačke glave.”

Više od svega Srnu je mučilo - kako se vratiti kući? Kojoj kući? Tisuće kilometara je udaljen od vlastitog stadiona, vlastitih navijača, vlastitog grada...

- Idemo ‘kući’ u Lavov, Kijev, ne znam gdje već, samo ne možemo u našu Donbass Arenu. Život u izbjeglištvu nas je, ipak, načeo, ni u ukrajinskom prvenstvu više nismo superiorni, Dinamo Kijev nam bježi sedam bodova...

Srna je uistinu slomljen, jasno mu je da istok, člak i besramno bogati istok ne može sa zapadom, posebno ne s megamomčadima. Bilo mu je iskreno žao čovjeka koji je u momčad uložio 150 milijuna eura i sada mu se vraća na ovakav način.