Pedeset je godina otkako se počeo igrati završni turnir najboljih tenisača svijeta, prvi domaćin je 1970. bio Tokio. Kroz godine je znao mijenjati imena, najčešće ga se prepoznaje kao Masters. Na tom inauguralnom turniru u glavnom gradu Japana (odatle ime jedne skupine ovogodišnjeg izdanja) jedan od šestorice aktera bio je - Željko Franulović. Toliko je dobar tada bio splitski tenisač, pa je i godinu dana kasnije igrao na završnici u Parizu, no nakon toga je ozbiljna ozljeda ramena praktički uništila njegovu karijeru. Imao je tek 22 godine. Franulović je igrao i u tridesetima, no nije to bilo ni blizu dobro kao kad je osvajao Monte Carlo i bio finalist Roland Garrosa, ali ozljeda ramena natjerala ga je da u Splitu završi Ekonomski fakultet, a s tom diplomom znao je kasnije otvoriti mnoga vrata.

Prazna O2 Arena

Osim što je bio jedan od utemeljitelja ATP Toura 1990. godine, pa i jedan od najvažnijih ljudi pred kraj 20. stoljeća, Franulović je imao vremena biti izbornik naše Davis Cup reprezentacije te direktor Croatian Indoorsa od 1996. do 1998. godine. Njegov utjecaj na teniski “mainstream” nikada nije okopnio, pa je 2005. godine postao direktor Masters 1000 turnira u Monte Carlu, istoga onoga kojega je osvojio kao igrač. Evo, već je šesnaest godina na istoj funkciji, sačuvao ga je da ne izgubi Masters 1000 status.

Ovakav uvod u ATP Finals u Londonu, posljednji u Londonu nakon dvanaest godina (od sljedeće godine je domaćin Torino), potreban je da se ne zaboravi važnost Željka Franulovića, jednog od četiri teniska mušketira sa Firula, klub koji je dao četiri Top Ten tenisača (Nikola Pilić je prvi, Franulović drugi, Goran Ivanišević treći i četvrti Mario Ančić). Na žalost, O2 Arena u Londonu će zjapiti prazna, gledatelji ne smiju u dvoranu, koja je sa svojim kapacitetom od preko 30.000 gledatelja dnevno (ulaznice su se prodavale za popodnevni i večernji program) porušila sve rekorde.

Novak Đoković je kao prvi tenisač svijeta i kao tenisač s najboljim postotkom pobjeda u dvorani, jasno prvi favorit, ali niti njemu nije uspjelo pobijediti na završnom turniru od 2015. godine.
- Želim ovaj trofej jednako kao i svi ostali - rekao je Srbin, vlasnik pet trofeja s ATP Finalsa.

U to ne treba sumnjati, ali činjenica jest da su se od 2016. pobjednici mijenjali. Od Andyja Murraya, preko Grigora Dimitrova, Alexandera Zvereva do Stefanosa Tsitsipasa. Voljom ždrijeba, lanjski finale između Tsitsipasa i Thiema ove će nedjelje biti uvertira. Nije isključeno da se sretnu i u sljedeću nedjelju, jer natjecanje po skupinama, kakvo ne postoji na regularnim turnirima, otvara i takvu posebnost. Moguće je, naime, izgubiti meč u skupini i osvojiti turnir. I nije jednom se da se tako nešto dogodilo.

Medvjedev i Zverev

Dok sve ne krene, statistika dominira. Statistika će reći da Novak Đoković ima više pobjeda na ovom turniru, ukupno 36, nego svi ostali zajedno (35). Sada kad se Srbin izjednačio s Peteom Samprasom po broju godina završenih na prvom mjestu rang-liste, njih šest, svakako mu je želja izjednačiti se s Rogerom Federerom po broju pobjeda na ovom turniru, također šest.

- Mislim da su u London u najboljoj formi došli Medvjedev i Zverev, oni su igrali najbolji tenis nakon Roland Garrosa - rekao je Đoković, pritom se referirajući na finale Pariza.

Alexander Zverev je, doduše, osvojio i dva turnira u Kölnu, ali u odličnoj formi bio je debitant u Londonu Andrej Rubljov, pobjednik u Sankt Peterburgu i Beču. Kako će se tko snaći u praznoj O2 Areni, ostaje nam za vidjeti.