Sunce, more, ljeto. Droga, ubojstvo, misterij. Razgolićeni glumci, seks i drama. Na papiru "White Lines", španjolsko-britanska koprodukcija zvuči kao pun pogodak. Posebno jer su autori serije Alex Pina, iza kojeg je veliki Netflixov hit "La Casa de Papel" i producenti drugog njihovog velikog hita "Kruna".
Deset epizoda, fantastične lokacije, bogata produkcija, dobra glazba - sve to nosi seriju čija se radnja na kraju ipak raspada, ali hej, usred smo mračne i duge koronazime i svaka eskapistička sapunica tračak je dobrodošle svjetlosti. Serija se gleda brzo, bez pretjeranog umnog napora, i ako ste spremni zažmiriti na pokoju nelogičnost ili ljigavu repliku, odlično ćete se zabaviti.
Radnja počinje u pustari kod Almerije, gdje neočekivana kiša ispere pijesak s leša koji je tamo bio zakopan punih 20 godina. Ispostavi se da je riječ o Axelu Collinsu (Tom Rhys Harries), mladom britanskom DJ-u koji je misteriozno nestao na Ibizi usred najveće popularnosti pa njegova mlađa sestra Zoe (Laura Haddock) ostavlja muža i djecu kako bi na otoku razrješila njegovo ubojstvo. Axel je davno s grupom prijatelja hipija iz sivog Manchestera pobjegao na Ibizu kako bi počeo novi život i postao DJ, a tamo se usput sukobio s bogatom obitelji Calafat koja vodi narkobiznis i većinu klubova na otoku, a čiju je kćer usput zaveo.
Tko ga je ubio, tko skriva tajne, tko će se zaljubiti, a tko rastati, tko će koga ubiti? Sve to skupa je zanimljivo, radnja skače iz prošlosti gdje prati Axelov uspon, u sadašnjost gdje se prati istraga. Ipak, očekujete li novi La Casa de Papel (po meni ionako bespotrebno razvikanu seriju), grdno ćete se razočarati. Kritika je seriju dočekala na nož, a Netflix je drugu sezonu otkazao, ali ovih slatkih deset epizoda vrijedi pogledati, ako ništa drugo - da biste pobjegli od ružne stvarnosti.