Prvi servis aut. Drugi servis unutra. Retern, pa razmjena udaraca, treći, četvrti, peti i onda šesti u - aut.
"Davis Cup je naš!" zaurlao je odmah Mićo Dušanović, prije nego je nastalo opće ludilo u Sibamac Areni.
"Bravo, Mario! Bravo, Ivane! Bravo, Niko! Bravo, svi! Bravo, Hrvatska!" u mikrofon je oduševljeno nabrajao i Željko Franulović.
Bio je to posljednji poen finala Davis Cupa održanog točno na današnji dan, 4. prosinca, prije 20 godina u Bratislavi. Dan kada se Hrvatska i hrvatski tenis smjestio u malu, posebnu galeriju veličanstvenih prvaka. Dan kada smo osvojili Davis Cup. Dan kada smo postali teniski prvaci svijeta.
Onih oko tisuću navijača koji su bili te sreće da su mogli uživo, u dvorani u Slovačkoj, gledati, navijati pa kasnije i slaviti našu pobjedu, sigurno čuvaju te posebne uspomene, a oni koji su, pak, gledali televizijski prijenos jednako će teško zaboraviti spomenute rečenice i slike slavlja nakon što je Mario Ančić osvojio završni poen u meču protiv Michala Mertinaka.
Dvadeset je godina prošlo, a kao da je jučer bilo. Zato što su takvi trijumfi posebni, zato što izazivaju posebne emocije, zato što ostavljaju trag u vječnosti.
Za Hrvatsku je to tada bio još jedan zlatnik u sportskoj kruni mlade države, deset godina po svršetku Domovinskog rata još se uvelike osjećao nacionalni naboj, a tenisači su, nakon Goranovog Wimbledona 2001., i kao reprezentacija ušli u krug nacionalnih heroja. Tamo gdje su već bili tadašnji Vatreni s broncom iz 1998., rukometaši sa zlatnom olimpijskom Atlantom i Atenom, Janica Kostelić s četiri zlata na ZOI 2002., Duje Draganja, veslački osmerac...
- Prva asocijacija? Svjetski prvaci, eto, to smo postali i to mi je prošlo kroz glavu kad sam realizirao meč-loptu - prisjetio se Mario Ančić, u jednom ranijem razgovoru za SN, trenutka kad je ispustio reket, a na njega se sručila cijela naša klupa predvođena dotadašnjim nedodirljivim herojem, Ivanom Ljubičićem.
- Osjetio sam ponos, radost, sreću... Praktički sam sanjao o tome cijeli svoj život, a nije da sam imao puno godina, tek 21 u Bratislavi. Sa 12 godina sam skupljao loptice na Davis Cup meču Hrvatska - Australija na Firulama, sa 15 sam debitirao za reprezentaciju 1999. u Zagrebu protiv Portugala, sa 16 sam već igrao u paru s Goranom Ivaniševićem na Olimpijskim igrama u Sydneyu... Da ne kažem da mi je i stariji brat Ivo bio reprezentativac, da je to kasnije u Fed Cupu bila i sestra Sanja. Meni je taj Davis Cup uvijek bio bitan, a kako sam kao tenisač počeo putovati svijetom i kad sam spoznao koliko se cijeni i poštuje Davis Cup pobjednike, to je bilo još više učvršćeno.
Šampionski put te 2005. počeo je junački, rušenjem američkog Dream Teama u 1. kolu. Amerikanci su nas početkom ožujka u Carsonu, predgrađu Los Angelesa, dočekali s najboljim mogućim sastavom: Andre Agassi, Andy Roddick, Bob i Mike Bryan. Bili su toliko samouvjereni da su na reklamnim plakatima kojima su oblijepili Kaliforniju, pozivajući gledatelje na spektakl, promovirali isključivo svoje tenisače, nisu ni napisali protiv koga igraju.
Spektakl su i dobili, ali u režiji Ivana Ljubičića. On je prvo sredio Agassija u tri seta, pa Roddicka u pet, što je uz pobjedu u parovima s Ančićem nad blizancima Bryan bilo dovoljno za senzacionalan trijumf.
Bio je to početak jedne od najimpresivnijih "sezona" jednog tenisača u Davis Cup povijesti. Ljubičić je, naime, imao priliku kao jedini u povijesti završiti godinu sa svih 12 pobjeda (8 u singlu, 4 u parovima) i to sve u "živim" mečevima, dakle dok pobjednik dvoboja još nije bio odlučen. Ne opisuje se stoga bez razloga taj Davis Cup kao Ljubičićev kup.
Do Bratislave je imao, dakle, 9-0, pa prvog dana lakoćom svladao Karola Kučeru za 10-0, a onda u subotu s Ančićem upisao i pobjedu u parovima za 11-0. Te su godine, inače, Ivan i Mario dobili sva četiri meča u parovima, a to nije bilo slučajno.
- Bez obzira što je Ivan stariji od mene pet godina, nekako se poklopilo da smo zajedno rasli, napredovali korak po korak, a kao ključan detalj izdvojio bih osvajanje brončane medalje na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. S tom medaljom, s tih 16:14 u petom setu protiv Leandera Paesa i Mahesha Bhupathija u borbi za broncu, mi smo dobili na samopouzdanju. Kao da je to bio katalizator za sve ono što će doći, kako u našoj pojedinačnoj karijeri, tako i za reprezentaciju. Postali smo svjesni da možemo - opet će Ančić.
Ljubičiću se ukočio vrat uoči nedjeljnog okršaja s prvim reketom Slovačke Dominikom Hrbatyjem i samo zbog toga nije imao perfektnu sezonu, makar je i takav bio pokleknuo tek u petom setu. No, tu je sad bio Ančić, koji te sezone u ranijim dvobojima (SAD, Rumunjska, Rusija) nije dobio niti jedan "živi" pojedinačni meč, ali bio je spreman kad je trebalo donijeti pobjednički bod u finalu.
Na ruku nam je išlo što su Slovaci, koji su ranije te godine izbacili Španjolsku (s Nadalom, ali doduše smao u paru), Nizozemsku i Argentinu (s Nalbandianom, Coriom i Puertom), ostali za finale bez svog drugog reketa, Karola Becka. Tajnu su skrivali sve do posljednjeg trenutka, ali je ipak procurilo kako je Beck "pao" zbog marihuane. Izbornik, Miloslav Mečir morao se tako osloniti na Karola Kučeru, koji je bio već praktički u mirovini, odnosno na Mertinaka, koji nije bio ta klasa (najbolji renking u karijeri 129. mjesto) da bi se mogao suprotstaviti Ančiću. Pogotovo u presudnom meču s takvim ulogom.
Valja napomenuti kako je Hrvatska u trenutku osvajanja postala tek 12. nacija pobjednica Davis Cupa (danas ih je 16), da smo bili prvi koji smo taj podvig izveli kao nepostavljena reprezentacija u ždrijebu te da smo i danas još uvijek najmanja država kojoj je to uspjelo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....