U povijesnim zapisima ostat će podatak kako je Italija pobijedila Španjolsku sa 2-0 u finalu Davis Cupa 2025. godine. Budući teniski zaljubljenici će za tko zna koliko godina ili desetljeća pronaći taj podatak i pretpostaviti da je dvoboj odlučen još jednim epskim okršajem Jannika Sinnera i Carlosa Alcaraza. Jer logično je pretpostaviti da su o jednom od najvrjednijih teniskih trofeja odlučivali igrači koji su ionako u 2025. osvojili sve vrijedno spomena. Prvi Grand Slam, drugi Grand Slam, treći Grand Slam, četvrti Grand Slam, ATP Finals, tjedni na broju 1, ekshibicije rastrošnih miljardera... Svugdje su Sinner i Alcaraz stavili svoj pečat, pa kako ne bi onda i u Davis Cupu.
Međutim, to je jedno od rijetkih teniskih natjecanja u kojima ova dvojica, eto, nisu imala glavnu ulogu. Umjesto njih, finale je odlučeno u meču 22. na svijetu protiv 36. igrača na svijetu. Skoro pa neatraktivno, rekli bi neki. No, za one koji će nekad u budućnosti tražiti dokaze o finalu 2025. valjda će ostati sačuvani barem neki dijelovi, sažeci meča koji je presudio pobjednika. Ostat će iznenađeni, jer čak bi i Sinner i Alcaraz teško mogli parirati strasti, srčanosti, trudu, drami i vještini koju su Flavio Cobolli i Jaume Munar pružili u tri izvanredna seta.
Završila su slavljem Cobollija, koji se zajedno s Matteom Berrettinijem prometnuo u heroja nacija i natjerao navijače da zaborave barem na tren na Sinnera, pa i Lorenza Musettija, još jednog Talijana iz Top 10, štoviše također i sudionika ATP Finalsa koji nije bio na raspolaganju za reprezentaciju. Azzurri su bez dvojice najboljih tenisača svejedno osvojili treći Davis Cup u nizu. Prva su nacija s hat-trickom nakon SAD-a, koje su od 1968. do 1972. imale seriju od pet osvojenih Davis Cupova, ali koji se tada igrao u posve drugačijem formatu, odnosno pobjednici bi sljedeće godine igrali samo jedan dvoboj, samo finale protiv "izazivača" kako bi obranili titulu.
Sada je put do titule ipak teži, Talijani su morali dobiti tri dvoboja, a uspjeli su i protiv Austrije (četvrtfinale), i protiv Belgije (polufinale) i protiv Španjolske sve riješiti u pojedinačnim mečevima. I svaki put na isti način: Matteo Berrettini dobio bi prvi meč, Flavio Cobolli dovršio bi posao.
Španjolska je igrala svoje prvo finale nakon 2019., a oni su svoje prethodne dvoboje u Bologni, i protiv Čeha i protiv Nijemaca, riješavali u parovima. Sada ih nisu dočekali, Marcel Granollers i Pedro Martinez nisu dobili priliku donijeti još jednu pobjedu svojoj reprezentaciji.
U svlačionici ih je ostavio Flavio Cobolli, koji se promovirao u apsolutnog talijanskog junaka. Da, i Berrettini je donio također tri pobjede, štoviše ukupno je čovjek skupio 11 uzastopnih pobjeda u pojedinačnim mečevima u Davis Cupu (nije izgubio od 2019.), ali Cobollijeve su bile ipak malo važnije jer su bile za pobjednički bod, jer su ostvarene protiv bolje rangiranih suparnika, a još su i ostvarene u dramatičnijim okolnostima. Posebno se to odnosi na polufinale i okršaj protiv Belgijanca Zizoua Bergsa. U nevjerojatnom je trileru spasio sedam meč-lopti u tie-breaku trećeg seta prije nego je iskoristio svoju petu priliku pa razderavši majicu u deliričnom slavlju bacio domaću publiku u ekstazu, a neutješnog Bergsa bacio u očaj i suze.
Pobjeda nad Munarom, pak, došla je nakon izgubljenog prvog seta i breaka zaostatka u drugom.
- Nemoguće opisati kako se osjećam. Sanjao sam puno puta o ovakvom danu, ovakvom meču - rekao je 23-godišnji Flavio, koji nije bio u sastavu Italije prilikom osvajanja Davis Cupa prethodne dvije godine.
- U jednom sam trenutku pogledao prema klupi i pronašao sam nešto u svom tijelu, u svom srcu, zbog čega sam zaigrao bolje. Ne možeš izgubiti kada igraš za svoju zemlju. Možeš izgubiti meč, ali zapravo nikada ništa ne gubiš, ako si na terenu dao sve što imaš u svom srcu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....