Igor Mlinarević u planine ide često, tamo ostaje dugo. Koliko god može. Tako je posljednjih dvadeset godina. “U planinama se više osjećam kod kuće negoli kad sjedim naslonjen u fotelji u vlastitom dnevnom boravku”, govori u pokušaju da objasni što mu i koliko mu planine znače. Iz te je ljubavi Mlinarević, s dvojicom prijatelja, prije četiri godine pokrenuo Highlander, petodnevno planinarenje po Velebitu na kojem se svake godine okuplja sve više ljudi, koncept koji su sada, kao franšizu, prodali u četrnaest zemalja, u raznim regijama svijeta. Tako je jedan hrvatski outdoor brend postao međunarodno uspješna poslovna priča.
Highlander, uz onaj koji se održava na Velebitu, ima svoje inačice u Srbiji (Stara planina), Bosni i Hercegovini (Blidinje), Crnoj Gori (Durmitor), Austriji (Murau) i Grčkoj (Olimp), a ove su godine osnivači Highlandera, uz Igora Mlinarevića, Jurica Barać i Andrej Mlinarević svoju ideju Highlandera kao franšizu prodali i u Egipat (Qusoor El Arab), Maroko (Toubkal), Portugal (Melgaço), Sjevernu Makedoniju (Ohrid), Španjolsku (Duero-Douro), Saudijsku Arabiju (Abha), Ujedinjene Arapske Emirate (Ras Al Khaimah), Sloveniju (Julijske Alpe) i Rusiju (Kavkaz).
“Highlander je produkt mojih dviju ljubavi - one prema planinarenju i one prema organiziranju različitih događaja, čime se već dugo profesionalno bavim. Highlander je u svojoj suštini vrlo jednostavan, mislim da nisam izmislio toplu vodu. Planinarska je zajednica u proteklih desetak godina eksplodirala, i kod nas i u Europi. To se moglo i očekivati jer u tim trendovima kasnimo za SAD-om, a kod njih je “hiking”, posebno planinarenje po dugim stazama silno rasprostranjeno i popularano već posljednjih četrdesetak godina”, kaže Mlinarević.
“Dugo sam pratio tu scenu, shvatio sam da postoji nevjerojatan potencijal u stvaranju događaja koji bi okupio planinarsku zajednicu u Hrvatskoj. Imam puno prijatelja koji idu na jednodnevna planinarenja vikendima i u razgovoru s njima polako sam shvaćao što im je problem. Ljudi uglavnom nemaju vremena, nemaju logistiku, a uz sve to nisu niti dovoljno educirani na temu dugotrajnih, višednevnih i dužih planinarenja. Velika većina aktivnih planinara želi iskusiti nešto više od izleta na najbližu planinu i želi biti u društvu istomišljenika, ljudi koje dijele strast za planinarenjem i prirodom. Dodajmo tome i činjenicu da svi volimo biti prepoznati, imati nekakav osjećaj postignuća koji je usko vezan za naše strasti i ljubavi. Tu u priču ulazi koncept Highlandera”, dodaje.
Highlander je Igor Mlinarević pokrenuo s prijateljem Juricom Baraćem i samozatajnim rođakom Andrejem Mlinarevićem. Svi su Osječani, Jurica i Igor znaju se više od od petnaest godina. “Igor i ja dolazimo iz svijeta organizacije događaja, a Andrej je pravi IT-jevac i danas vodi IT tvrtku s više od dvadeset zaposlenih. Da nam život ne bi bio previše dosadan i jednostavan, odlučili smo se baviti jednom od zeznutijih grana sporta i kulture, a to je organizacija događaja ili manifestacija. Igor nas je oko Highlandera okupio 2016., u vrijeme kada je outdoor scena počela značajno rasti i u svijetu i kod nas”, govori Jurica Barać. Dosad su radili na organiziranju više od pet stotina raznih događanja, među ostalim i svjetskih kupova, rade na organizaciji globalno poznate utrke Wings for Life World Run, Pannonian Challengea, Red Bull Air Racea, Porec Beach Majorsa, Ironmana Hrvatska, Ironmana Slovenija, HT B2Runa...
Barać govori o širenju Highlandera. “Htjeli smo napraviti globalno prepoznatljivo planinarsko događanje, i to tako da strani organizatori mogu kupiti franšizu - paket usluga od nas koji im pomaže organizirati Highlander događaj u njihovoj zemlji. Paket koji partneri kupuju sadrži web stranicu za događaj, korištenje globalnog registracijskog sustava, upute za organizaciju događaja, dodatan marketing, logo i grafičke vizuale te pomoć globalnog tima u provedbi marketinga, prodaje kotizacija i same organizacije događaja”, objašnjava.
Planovi su im veliki. “Dosad smo franšizu prodali na petnaest tržišta, većinom su to zemlje Europe i Bliskog istoka, a dugoročno planiramo biti prisutni na više od pedeset tržišta, organizirati s našim partnerima Highlander na svakoj ozbiljnijoj i poznatijoj planinini na svijetu.
Highlanderi u drugim zemljama bit će u smislu organizacije gotovo identični Highlanderu Velebit, ali će nuditi drugačiju okolinu. Svi nude jednako avanturističko iskustvo, ali svaki je specifičan, u Egiptu vas na Highlanderu očekuju velike dine i pustinja, a idete li na Highlander u Rusiji, na Elbrusu čeka veća zima i vjerojatno snijeg. Planinarenje ili hodanje po pijesku bit će velika novost i nama samima te dramatično drukčije iskustvo od onoga na što smo do sada navikli. Ljepota Highlander avanture baš je u tome da ruta nije zadana, nego je zadano samo vrijeme u kojem morate stići do cilja, a planinari sami biraju kojom će stazom krenuti.”
Želja im je da Highlander postane ono što je Ironman u triatlonu. “Želimo da, kad ljudi pričaju o događanjima na planini, prvi (i najbolji) brend bude Highlander baš kao što je Ironman u triatlonu. Danas Ironman ima više od tri tisuće događaja u više od pedeset zemalja svijeta, gotovo pola milijuna ljudi godišnje završi neki od Ironmena, nevjerojatno je koliku snagu brend ima. Mi želimo postati Ironman u planinarskom svijetu i za sada nam dobro ide na tom putu. Highlander nije utrka, to stalno naglašavamo, naši događaji su avanture, outdoor festivali na koje se ljudi dolaze družiti, uživati u prirodi, pomicati vlastite granice”, kaže Barać.
Postoji li tipičan profil sudionika Highlandera, kakvi su ljudi koji žele pet dana gaziti planinom, ima li osim brda još što što ih veže? “Highlanderi su obiteljski ljudi, srednje i visoko obrazovani, zaljubljenici u prirodu, svjetski putnici. Sve je više poslovnih ljudi među onima koji dolaze na Highlander, što nije čudno s obzirom na to da se na ovaj način vrlo kvalitetno izoliraju u prirodi, prođu kroz digitalni detoks i vrate se na posao odmoreni”, opisuje ih Igor Mlinarević. “Jedan od najljepših aspekata Highlander događaja upravo su ljudi, naši sudionici.
Planinarska je zajednica posebno topla, prijateljski nastrojena, opuštena i neformalna. Na planini su svi prijatelji, pomažu jedni drugima i iskreno se vesele postignućima onih drugih. Možda će zvučati malo pretenciozno, ali Highlander polako, ali sigurno postaje planinarski pokret i sinonim za rastuću planinarsku zajednicu, kako kod nas tako i u svijetu”, dodaje Igor.
Govoreći o Highlanderu na Velebitu, o tome kako su se razvijali, kako su ga svake godine dorađivali učeći na greškama iz prethodne, Mlinarević, među ostalim, ističe: “Uočili smo da razina svijesti i brige za okoliš kod dobrog dijela sudionika Highlandera još nije dovoljno razvijena. Evo primjera: ako mi od svojih sudionika tražimo da se, dok su na stazi, sami brinu o smeću koje naprave, da ga stavljaju u vreće i nose sa sobom skroz do cilja, onda je nedopustivo da kontrolne točke u nacionalnom parku nakon što kroz njega prođe 400 planinara izgledaju kao odlagalište smeća. Naravno da mi kao organizatori taj problem riješimo, ali to nije poanta. Cilj je da se oni koji sudjeluju nauče ponašati u prirodi na jedini pravi način - da ne ostavljaju ništa iza sebe. Do sada bismo često progledali sudionicima kroz prste, no sa sigurnošću mogu reći da će već na sljedećem hrvatskom događaju i najmanji oblik zagađenja okoliša biti odmah sankcioniran diskvalifikacijom s događaja. Uostalom, to je navedeno u pravilima događaja, mi jednostavno ne prihvaćamo da netko tko želi biti Highlander nema razvijenu svijest o važnosti očuvanja okoliša.”
Koliko god bili slični konceptom, razlike između Highlandera po različitim zemljama su velike. Staza Highlandera u Crnoj Gori, na Durmitoru, ima najveći kumulativni uspon od svih Highlandera, oko 8000 metara. Ona će, najavljuju organizatori, biti najzahtjevnija, ozbiljan zalogaj čak i vrlo iskusnim planinarima. Suprotnost tome je egipatski Highlander, gdje treba hodati po pijesku, probijati se među pješčanim dinama.”
Highlander u 2021. namjeravaju razvijati i s partnerima iz Ujedinjenih Arapskih Emirata te iz Saudijske Arabije. U sljedeće dvije godine planiraju proširiti se na još desetak zemalja te pregovaraju, između ostalih, s partnerima iz Kazahstana, Francuske, Švicarske, Njemačke, Belgije, Hong Konga, Kine, SAD-a...
Molimo Mlinarevića da nabroji osobitosti nekih od Highlandera. “Egipatski prolazi kroz spektakularni Nacionalni park Wadi El Rayan, austrijski pokraj srednjovjekovnih dvoraca i preko alpskih pašnjaka, na Durmitoru sudionici hodaju preko sedam vrhova viših od 2000 metara, šest ledenjačkih jezera, dva kanjona, slovenski kreće s Bohinja, bosanskohercegovački ide područjem sa 1500 biljnih vrsta, od kojih je više od 200 endemskih, po Blidinjskom jezeru i Masnoj Luci. Masna Luka u podnožju planine Čvrsnica poznata je kao najveće stanište endemskog bosanskog bora pod nazivom munika.
Ruski Highlander ide po najvišoj europskoj planini, portugalski se održava u Melgacu, po ljepoti poznatoj regiji, ide od obala rijeke Minho na sjevernom rubu Portugala, gdje su poznati vinogradi u kojima je rođeno dobro znano vino alvarinho, do srca planina, kroz gorje Castro Laboreiro i njegovu megalitsku nekropolu. Ruta marokanskog Highlandera vodi kroz nacionalni park Toubkal...”