Svi su bili apsolutno jednoglasni: ovako nešto trebalo je hrvatskom tenisu. Svečana večera pod nazivom Noć hrvatskog tenisa u organizaciji HTS-a prvi se put održala u petak u Zagrebu, a ideja je to koja je kod svih odmah na prvu dobila “palac gore”.

- Svi sportovi već imaju nešto slično, noći, večere, a drago mi je da je napokon i hrvatski tenis dobio ovakvu svečanost, pogotovo što smo jedan od najtrofejnijih i najuspješnijih naših sportova. Toliko Grand Slamova, dva Davis Cupa, toliko tradicije još od Punčeca, Palade i toliko različitih generacija uspješnih tenisača i tenisačica... Treba sve to čuvati, ali i svako malo podsjećati na to što smo ostvarili, jer ostvarili smo puno - govorio je Goran Ivanišević, naš najveći tenisač.

I bilo je lijepo na jednom mjestu vidjeti gotovo sve najveće legende hrvatskog tenisa, jer nema ih malo, dapače puno je tu generacija, ali baš zbog toga ih je teško bilo baš sve skupiti.

- Ima nas na raznim stranama svijeta - primijetio je Mario Ančić, jedan od onih koji više nije svakodnevno u tenisu već se u New Yorku uspješno bori u svijetu financijskog biznisa.

- Bio sam ovaj tjedan poslovno u Njemačkoj i Italiji, pa sam, eto, uspio i ovdje doći. I baš mi je drago, lijepo je opet vidjeti sva ta poznata lica i popričati, podružiti se.

- Lijep je ovo skup, neke ljude godinama nisam vidio, neke pak ljude moram prvo tek upoznati - sa smiješkom će Nikola Pilić, jedna od istinskih legendi ne samo hrvatskog već svjetskog tenisa, koji se drži one da su godine samo brojke.

- Prije tri tjedna sam napunio 80, ali dobro se osjećam, četiri sata sam dnevno i dalje na teniskom terenu. Što više mogu tražiti?

Šjor Niko u jednu je ruku bio i glavna zvijezda večeri jer je dobio HTS-ovu nagradu za životno djelo. Kao igrač bio je u finalu Roland Garrosa 1973., osvojio US Open u parovima 1970., bio je još 1962. i finalist Wimbledona s Borom Jovanovićem, koji je također bio na večeri, a u jednom je trenutku bio šesti igrač svijeta. Kao trener je među ostalim, Pilić, zna se, jedini u povijesti koji je s tri različite reprezentacije (Njemačka, Hrvatska, Srbija) osvajao Davis Cup. Ipak, osvajanje 2005. s Hrvatskom najdraži mu je trofej, a događaj koji uvijek ističe je pobjeda nad SAD-om.

- Igrali smo u LA-u i svi njihovi mediji samo su pričali o njihovom Dream Teamu s Agassijem, Roddickom i braćom Bryan. Nas nisu ni spomenuli, kao da ne postojimo. Amerika do tada 106 godina nije izgubila meč prvog kola kod kuće i tko je promijenio tu statistiku? Mi, s Ljubičićem i Ančićem - s ponosom se prisjetio Pilić.

Nije Pilić bio jedini nagrađeni, dapače, prvu Noć tenisa HTS je iskoristio da oda posebna priznanja svima koji su ostvarili vrhunska ostvarenja, odnosno osvojili olimpijske medalje, Grand Slam titule ili bili članovi pobjedničkih Davis Cup momčadi unazad skoro 30 godina. A to doista nije malo jer radi se tu o tri olimpijske medalje, 11 Grand Slam naslova (singl, parovi, mješovito) i dva Davis Cupa, tako da je bilo i gužve na bini.

Nisu svi mogli doći

- Ugodno je dijeliti pozornicu s toliko legendi, pogotovo s ovima iz starijih generacija jer bez njih, bez Pilića, Franulovića, Ivaniševića i Prpića, Ljubičića, Ančića i ostalih da nekoga ne izostavim, možda ni mi danas ne bismo napravili to što smo napravili. Oni su nama koji sada igramo napravili put - rekao je Marin Čilić, koji je govorio u ime aktualne generacije, u kojoj su i Ćorić, Pavić, Mektić, Škugor...

Prikazan je i prigodni 15-minutni film u koji su uklopljeni svi najveći trenuci hrvatskog tenisa, od bronci Gorana & Gorana u Barceloni 1992., preko prvog pojedinačnog Grand Slama, onog Ive Majoli u Roland Garrosu 1997., jasno, Ivaniševićeva Wimbledona 2001. do Čilićeva US Opena 2014. i dvostrukog slavlja u Davis Cupu (2005., 2018.). Puno je još toga bilo, teško je sve nabrojati, ali kako se god okrene ispada da je Hrvatska teniska velesila.

- Vjerujem da još toga slijedi jer nikad nismo imali ovoliki broj tenisačica i tenisača u svjetskom vrhu i neka tako što dulje potraje - dodala je Iva Majoli.

Nadovezao se za kraj i Nikola Pilić.

- Hrvatska je autoritet u svijetu tenisa, imamo pravo tako misliti. Mala smo država, ali s puno kvalitetnih igrača i velikih rezultata.

Nisu, nažalost, svi mogli doći, Donna Vekić i Petra Martić su primjerice u Kini na turnirima, Borna Ćorić u St. Peterburgu, ali se zato javio videoporukom. Nije bilo Željka Franulovića, Ivana Ljubičića, Ive Karlovića, Gorana Prpića, Željka Krajana, Mirjane Lučić-Baroni, Karoline Šprem... No, treba se nadati da će se ispuniti riječi Ive Majoli da će biti još velikih rezultata, a onda će biti i razloga za nova okupljanja, nove noći hrvatskog tenisa, da to postane tradicija, pa da dođu i oni koji ovom prilikom nisu mogli.