Dok je pažnja teniskih sladokusaca proteklog tjedna bila usmjerena na inauguralno izdanje Laver Cupa u O2 Areni u Pragu - gdje je Europa neobuzdano slavila pobjedu nad Svijetom nakon trilera u kojemu je Roger Federer spasio meč-loptu i rasplakao Nicka Kyrgiosa, a Rafael Nadal mu skočio u zagrljaj (!) - dotle se puno toga zanimljivog, pa čak povijesnog, događalo na turnirima širom svijeta.
Od toga da je naš Ante Pavić sa 425. mjesta na rang-listi prvi put u karijeri osvojio Challenger (Columbus), da se tenisu nakon pet mjeseci vratila Belinda Bencic i odmah uzela titulu na Challengeru u Sankt Peterburgu, da je 28-godišnji Peter Gojowzcyk iz kvalifikacija maznuo naslov u Metzu, da je Jelena Ostapenko nakon trijumfa u Roland Garrosu došla do prve titule na WTA Touru (Seoul), da je Caroline Wozniacki u Tokiju produljila niz na deset godina s najmanje jednim naslovom…
Svaka od tih stvari zaslužuje poseban tretman, no, niti jedna nije u rangu povijesne kao što je odlazak do kraja Damira Džumhura u Sankt Peterburgu. Najbolji BiH tenisač svih vremena, jedini koji je ušao u Top 100 (bio bi to ranije Amer Delić da nije u najboljim danima karijere bio pod američkom zastavom), u Rusiji je osvojio prvi naslov za Bosnu i Hercegovinu. Prvi na ATP Touru.
Maknuo se iz Europe
Dečko rođen u ratnom Sarajevu (1992), kao i većina tenisača i tenisačica s prostora bivše države, roditeljski je projekt. Otac Nerfid na Grbavici je držao tenisku školu i sin je uz oca naučio igrati. I sami su se probijali kroz zamršene teniske putove, uvijek s manjkom novca, ali i kao takav je Džumhur dogurao do 3. mjesta na juniorskoj rang-listi.
Usput je kao klinac pokazao zavidan glumački talent, premijeru je imao u sporednoj ulozi u nagrađivanom filmu Grbavica (2006), ali i kao naslovni lik u Morderischer Friedenu (2007).
Tenis je ipak bio veća ljubav, tenis je prevagnuo na klackalici i to se sada pokazuje kao pravi odabir, makar je trajalo i trajalo prije nego se probio. Kad nemaš baš previše pomoći, kad nemaš pozivnica i kad najčešće sve moraš sam, uglavnom se put odulji, ali one najupornije obično i nagradi.
Džumhur je nakon Sankt Peterburga 40. na rang-listi, s pogledom prema Top 30, a još sredinom srpnja se tresao hoće li ostati u Top 100. Nakon poraza u 1. kolu Hamburga, još jednog u nizu razočaravajućih rezultata na svojoj omiljenoj podlozi (zemlja), odlučio je nešto promijeniti. Umjesto ostanka u Europi odletio je prema sjevernoameričkom kontinentu u potragu za rezultatom, bilo kakvim rezultatom. I samopouzdanjem. Ono što se dogodilo u sljedećih nekoliko tjedana - polufinale Los Cabosa, finale Challengera u Santo Domingu (zelena zemlja), finale Winston-Salema i 3. kolo US Opena - vratili su osmijeh na lice Damira Džumhura.
Odjednom se sve otvorilo, kao konačna nagrada dogodila se u nedjelju u Sankt Peterburgu gdje je u finalu okrenuo Fabija Fogninija.
- Bila je dobra odluka maknuti se iz Europe, izabrao sam drukčije turnire. Neće ti to garantirati uspjeh, ali može pomoći. Kao što je meni. Želim zadržati ovaj trenutak u kojem se nalazim sve do kraja godine, početi sljedeću još jači. Moram još popraviti kondiciju i raditi na servisu - rekao je igrač koji u karijeri ima tri Top 10 pobjede (Berdych, Nadal, Wawrinka).
Epska scena
Džumhur nije ni visok (175 centimetara) niti je nabijen mišićima (70 kilograma), ali je shvatio da na dulje staze neće moći živjeti samo od toga da drži lopticu u terenu i čeka pogrešku suparnika. Odlučio se promijeniti i sve to bez trenera.
Hoće li, pak, smiriti temperament, to tek ostaje za vidjeti. U neku ruku je u kratko vrijeme postao obilježen kao “usijana glava”, nema s kim se nije posvađao otkako je u veljači 2015. godine u Zagrebu ostvario prvu ATP pobjedu. Od suparnika, glavnog suca, supervizora, suparničkog izbornika, gledatelja…
Gotovo je legendarna scena iz Zenice u travnju ove godine kad je “pukao” protiv Robina Haasea u Davis Cupu, čak je ušao u razgovor i razmjenu mišljenja s Paulom Haarhuisom, izbornikom Nizozemske. Slično je bilo i na Australian Openu u siječnju kad je u pet setova izgubio od Viktora Troickog, tada se okomio na suca. Kao i nedavno u Los Cabosu, igrao je protiv Tara Daniela i poludio zbog sudaca na crti.
Doduše, nije ni on baš uvijek kriv, a najmanje je kriv za incident na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru. Tada ga je vrijeđao jedan gledatelj i to na vjerskoj osnovi. S druge strane je bio Izraelac Dudi Sela, tata Nerfid je čak krenuo u obračun na tribinama. Kako to obično biva, “highlight” s incidentima ipak nije vezan za njega, makar je zaslužan za epilog. U Indian Wellsu je u ožujku pobijedio Ryana Harrisona, što Amerikanac nije mogao otrpjeti, pa je jedan za drugim slomio ukupno četiri reketa. Epska scena!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....