PIŠE NEVEN BERTIČEVIĆ Čilića je na US Openu slomila klasična teniska bolest, pritisak, a ne Diego Schwartzman

Svi koji su tog trenutka bili na US Openu a nisu igrali, u svlačionici su gledali dvoboj Marina Čilića i Argentinca Diega Schwartzmana. A to će, vjerovali ili ne, biti najveći kompliment hrvatskom tenisaču i jednim od boljih u svijetu. Komplimenti koji dolaze od igrača komplimenti su koji najviše vrijede.

A Marin Čilić je uoči početka US Opena, ne samo zato što je prije tri godine bio pobjednik ovog velikog turnira, figurirao kao jedan od najvećih favorita. Odmah do Rogera Federera i Rafaela Nadala, kad već Novak Đoković, Andy Murray i Stan Wawrinka nisu bili tamo. No to nije bio problem Marina Čilića, njegov je problem bio boriti se i izboriti za svoje mjesto pod suncem u ždrijebu koji je nudio ovogodišnji US Open.

Ni prvi ni posljednji put

A stvari su se poprilično razbistrile, a, mogao bih reći, i poremetile nakon što je u 2. kolu i dramatičnom dvoboju Borna Ćorić pobijedio Alexandera Zvereva, koji je za mnoge bio jedan od onih mogućih pobjednika US Opena, pobjednika iz sjene.

Ćorić još nije stigao do svlačionice nakon velike pobjede, a već su neki novinari zaključili da mu je staza prema finalu US Opena proširena porazom mladog njemačkog tenisača ruskog podrijetla. Iskreno govoreći, i ja sam bio u tom društvu, i ja sam bio jedan od onih koji su bili uvjereni da se Marin Čilić treba samo pojaviti i uzeti što mu je ponuđeno. A ponuđen mu je bio ždrijeb snova.

No ja sam se naivno uvukao u tu igru, a dobro sam znao da nije baš važno kakav ti je ždrijeb, već kako igraš u tom ždrijebu. I sada kada je trebao ući u taj vrt i samo ubrati ono što je njegovo, Marinu Čiliću dogodilo se ono što se znalo događati i većim favoritima od njega: ispao je ranije nego što je bilo tko mogao pomisliti. I zato su danas mnogi u Hrvatskoj razočarani. Iako je tenis takav sport i u vremenu koje je prošlo bili smo svjedoci i većih iznenađenja, ovo nije ni prvo ni posljednje takve vrste.

A zašto je izgubio baš od Diega Schwartzmana, podatak je koji također mnoge muči. Ako svi imamo pravo na neko mišljenje, onda bismo možda mogli zaključiti da je Marin Čilić podlegao klasičnoj teniskoj bolesti: nije izdržao pritisak kada su ga mnogi vidjeli u finalu. A neki su išli toliko daleko da su ga vidjeli i kao pobjednika.

Ne znam je li i Marin Čilić bio tog mišljenja i u takvom raspoloženju nakon što je poprilično šokantno izgubio od Argentinca - a Argentincima još od finala Davis Cupa nismo pretjerano skloni - ili je, jednostavno, to bio takav dan. Dan koji se svakome događa u karijeri. Bilo bi zgodno da smo od Čilića čuli što misli o svemu, ali on se u kratkoj izjavi na US Openu uglavnom obranio konstatacijom da nije dobro servirao. Nadam se da ima još neke zamjerke na račun svoje igre jer ako nema, to ne bi bilo dobro ni za njega ni za tenis. A zašto je toliko zatvoren prema medijima, postoje objašnjenja.

Prvo, a možda i najveće, leži u činjenici da hrvatskih novinara gotovo više ni nema na Grand Slam turnirima, pa Čilić može birati i sugovornika i vrijeme za komunikaciju s hrvatskom javnošću ako mu je do te komunikacije stalo. A kad bira hoće li i što reći, onda to ide ili preko glasnogovornika ili, što je puno gore, preko njegova menadžera, koji se postavio na poziciju čovjeka koji smišlja pitanja, ali i daje odgovore. A to nije dobro za Čilića i neće biti dobro ako se tako nastavi, iako svi imaju pravo na izbor.

Treba mu konstantnost

No proteklih smo tjedana bili svjedoci i drukčijeg stila ponašanja. Dva su hrvatska novinara došla do ekskluzivnog intervjua s Rogerom Federerom, koji nije gledao na sat kada je s njima razgovarao u vrijeme turnira u Halleu. I uredno je nakon tih intervjua zahvalio svojim sugovornicima. No Roger Federer, najbolji tenisač vjerojatno i svih vremena, ponaša se sukladno toj tituli i na terenu i izvan terena.

Poraz Marina Čilića u 3. kolu US Opena otvorio je i još neka pitanja. Otvorio je pitanja o ovoj Marinovoj sezoni, koja je bila i dobra i vrlo dobra i odlična, pogotovo kad se sjetimo Wimbledona, ali i sezona koja je ostavila pitanja na koja bilo zgodno doznati odgovore upravo od Čilića, ali do takvih je odgovora teško doći. Činjenica jest da je Marin u jednom dijelu sezone imao konstantu, što se uglavnom odnosi na zemljane terene, ali nije upisao previše velikih pobjeda. I ako mu je nešto nedostajalo u ovoj sezoni, bile su to velike pobjede, pobjede nad vodećim tenisačima svijeta. A njih nije bilo previše, od tenisača koji su u Top 10 društvu Čilić je pobijedio samo Kanađanina Milosa Raonica u finalu u Turskoj te Belgijanca Davida Goffina u Rimu.

Bio je finalist i u Queen’s Clubu, gdje je imao meč-loptu Španjolcu Felicianu Lopezu i u Wimbledonu. U polufinalu Rosmalena izgubio je od Ive Karlovića, u polufinalu Acapulca uhvatio četiri gema Rafaelu Nadalu, a apsurd Čilićeve sezone upravo su nastupi na Grand Slam turnirima. I najveće pobjede i najteži porazi.

Situacija je u muškom tenisu takva da svi koji su dobri i talentirani imaju priliku načiniti prodor koji će ih voditi do neslućenih visina. Mi svi znamo, a i svijet tenisa zna, da je Marin Čilić sposoban za velike stvari, da je sposoban stanovati legitimno, i to dulje vrijeme, u Top 5, možda i Top 3, a možda se i boriti za broj 1 u svijetu, no za takvo nešto neće mu trebati samo pobjeda nad Diegom Schwartzmanom u 3. kolu US Opena, za takvo će mu nešto trebati pobjede nad tenisačima koji su u Top 10 društvu jer treba znati da mu ždrijeb neće uvijek biti sklon kao što mu je bio sklon u Wimbledonu, gdje je tek u finalu igrao protiv nositelja, ili na US Openu, gdje je mogao doći do finala a da pritom nije odigrao nijedan meč s nekim iz Top 10.

A da bi to postigao, potrebna mu je bolja konstantnost nego što je pokazivao ove sezone, jer da jest, onda bi imao i više uspjeha, imao bi i više turnirskih naslova, a možda bi imao i najveći naslov - Wimbledon.

Ako si pravi...

Priča da nije igrao od Wimbledona i da je to možda jedan od razloga skromnijeg nastupa na US Openu teško može popiti vodu. Jer ako si pravi, onda to ne bi trebala biti prepreka u prva dva kola na US Openu. Uostalom, Roger Federer je najbolji primjer. Švicarac je prošle godine nakon Wimbledona okončao sezonu, vratio se za šest mjeseci u Australiji i na drugom turniru u Melbourneu otišao do kraja. Čilić je unatoč ranom izlazu na US Openu u poziciji učiniti ovu sezonu još i boljom, ali za to će mu do kraja godine biti potrebna stalnost forme i neke velike pobjede, na koje se ove godine baš i nije navikao. Morat će naučiti pobjeđivati protiv najvećih.