Super Mario prekida karijeru: 'Mononukleoza, leđa... Ne mogu više! Dosta je bilo'

Hrvatski tenis će od srijede biti siromašniji. Tada će Mario Ančić, u prostorijama TK Split na Firulama, objaviti da je njegovoj karijeri profesionalnog tenisača došao kraj.

Bit će teško čuti te riječi, bit će teško prihvatiti da je borac poput Marija na kraju ipak morao odustati, dići ruke od sporta kojem je posvetio cijeli život. Ne odustaje svojom voljom, onda kada bi priroda rekla “vrijeme je za mlađe”, već je prisiljen priznati da njegova leđa nisu u stanju podnijeti napore kroz koje prolaze tenisači. Za povratak u kojem više nikada ne bi mogao biti onakav igrač kakav je bio kad je stigao do 7. mjesta na svijetu, u kojem bi uvijek postojala opasnost od nove duge stanke, više nije imao snage.

- Najteže mi se bilo natjerati sve raditi ispočetka, no imao sam motiv proći sve to... Priznajem, teško se bilo boriti protiv stvari na koje nisam mogao utjecati, koje nisam mogao kontrolirati. Znam da bi u sličnoj situaciji puno ljudi posustalo, ali ja se nisam dao - rekao je Mario u jednom intervjuu tijekom svibnja prošle godine, kada još nije bio svjestan da je koji tjedan ranije u Münchenu, protiv Daniela Köllerera, odigrao posljednji profesionalni meč.

Ančićeva kalvarija počela je u Krefeldu 2007., na meču 1. kola Davis Cupa.

- Mononukleoza me napala kad sam bio u naponu snage jer sam kao 22-godišnjak bio sedmi igrač svijeta. Mlađi od mene u društvu najboljih tada je bio samo Nadal. Cijeli svijet je bio ispred mene, igrao sam sve bolje i onda mi se preko noći život promijenio. Prošao sam tri godine muke, neuspješnih vraćanja - rekao je Mario kad je mislio da je njegovim mukama konačno došao kraj.

U te tri godine dvaput je stigao do finala ATP turnira (Marseille 2008., Zagreb 2009.), još jednom bio u četvrtfinalu Wimbledona (2008.), gdje mu se opet na putu ispriječio Roger Federer, i značajno je sudjelovao u povratku hrvatske reprezentacije u Svjetsku skupinu Davis Cupa, natjecanja koje je obilježilo njegovu karijeru.

U Davis Cupu ga je Goran Prpić postavio u momčad već kao 15-godišnjaka. Prošao je s Hrvatskom put od treće lige do osvajanja velikog pehara, a meč protiv Nijemaca u Krefeldu 2007. uskratio mu je mogućnost da svoj talent pretoči u još sjajnija ostvarenja.

Kad ga je mononukleoza presjekla, bio je član Top 10 društva, igrao najbolji tenis, a pred njim je tek bio ulazak u zrelo razdoblje. U godinama koje su dolazile trebao je biti jedna od najopasnijih prijetnji Rogeru Federeru u Wimbledonu, trebao je status prve zamjene s Masters Cupa 2006. pretvoriti u status legitimnog člana osmorice najboljih tenisača svijeta.

Kad podvuče crtu, Ančić će u biografiji imati naslov pobjednika Davis Cupa, imat će olimpijsku broncu u paru s Ljubičićem. Imat će tri pojedinačna ATP naslova iz 11 finala i još pet trofeja u parovima. Imat će sedmo mjesto na ATP ljestvici iz srpnja 2006. Dovoljno da može reći: “bio sam uspješan”.

Kad podvuče crtu, Mario Ančić si neće imati što zamjeriti. Nije se švercao na treninzima, nije bilo mečeva u kojima nije pokušao sve ne bi li nekako došao do pobjede. Njegov borbeni duh često ga je izvlačio iz situacija u kojima se sve činilo izgubljenim. Bez takvog mentaliteta njegova bi karijera završila još prije dvije godine u Indian Wellsu.

Za sav trud koji je uložio u tenis, za talent koji je pokazao kad je već s nepunih 15 godina bio finalist juniorskog Australian Opena i ostvario prvu profesionalnu pobjedu na Futuresu u Podsusedu, zaslužio je otići na drugačiji način. Zaslužio je otići u trenutku koji će sam izabrati.