Priče o djeci koja su prebrzo odrasla i gotovo preko noći iz pelena uskočila u tenisice i dobila etiketu “čuda od djeteta” traju koliko i tenis. Svaka je generacija imala predstavnika momaka koji su ne samo trčkarali, nego i šprintali ispred svoje generacije. Nije to, naravno, privilegija samo tenisa, takvih primjera imamo u svim sportovima. Danas je jedan od takvih u tenisu Carlos Alcaraz, 18-godišnji momak iz Murcije, ali puno prije njegovog vremena u svijetu tenisa bio je sličan momak. Sredinom ‘80-tih tenisu se ukazao Boris Becker, samo što je za razliku od Alcaraza plavokosi njemački momak već tada osvojio Grand Slam naslov.
Sve je u karijeri Borisa Beckera išlo glatko, iako je kasnije i sam priznao da nije do kraja ostvario sve što je sanjao, sve što je mogao i da je ponekad osvojio manje nego što je bilo realno. No, ostaje činjenica da je jedno vrijeme u tenisu proveo kao zvijezda svih zvijezda.
Kada je 1985. krenuo u veliki pohod koji je okončan trijumfom u Wimbledonu mlađahni Boris je osvojio turnir u Kraljičinom klubu. Iako su ga mnogi već tada vidjeli kao momka koji dolazi jedan tenisač ga je vidio kao pobjednika Wimbledona i to za dva tjedna. Naime, Becker je projurio turnirom u Queen’s Clubu, koji se igra na travi, a pritom je u četvrtfinalu pobijedio 7. tenisača svijeta Australca Pata Casha, a u finalu vrlo dobrog Južnoafrikanca Johanna Krieka.
Sedam finala, tri titule
Upravo je taj Kriek na određeni način šokirao javnost i donio pravu priču za londonske tabloide uoči starta najvećeg svjetskog turnira.
- Ne znam tko je sve favorit, ne znam koga su novinari proglasili svojim favoritom, ni što javnost misli, ali vas uvjeravam da će taj momak, ako bude igrao kao u Queens Clubu, ove godine osvojiti Wimbledon.
Kriek nije ni zastao, ni povukao kočnicu, a nekoliko tjedana kasnije njegovo proročanstvo je ispalo točno. Boris Becker je pobjedom nad južnoafričkom veteranom Kevinom Currenom otišao do kraja u All England Clubu i tada se rodila priča o njegovom privatnom vrtu, centralnom terenu najvećeg turira na svijetu. A to je, reći će neki, na određeni način njegovu karijeru odvuklo u pogrešnom smjeru. Od sedam finala Wimbledona, tri je, ili samo tri, osvojio i kasnije, kada je govorio o svojoj karijeri, znao se zaustaviti kod Wimbledona i konstatirati da je možda mogao, zapravo da je morao osvojiti više od tri naslova.
Beckerova karijera je bila briljantna, osvojio je šest Grand Slam naslova, triput je bio pobjednik Wimbledona, dvaput Australian Opena i jednom US Opena, a iskreno govoreći, iako nikada nije osvojio turnir na zemljanim terenima, nije bio ni daleko od kompletiranja sva četiri velika jer je triput bio polufinalist Roland Garrosa.
Istovremeno, Boris Becker je na njegovu žalost prerano ili prebrzo odrastao. Od čuda od djeteta, koje je s 18 već stiglo gotovo na krov svijeta, pretvorio se u čovjeka koji nije znao ili nije mogao gospodariti vlastitom karijerom izvan tenisa, a ta karijera je bila sve samo ne ružičasta. Za momka koji je kako su mnogi tvrdili samo igrao tenis, Becker je bio vrlo zanimljiv sugovornik i uvijek ga je bilo bolje slušati na presicama bez obzira je li pobijedio ili izgubio, nego kada je u jednom dijelu karijere komentirao teniske utakmice, uglavnom iz Wimbledona.
Samo teniski meč
Puno toga je osvojio, od Davis Cupa do zlatne olimpijske medalje u paru sa sunarodnjakom Michaelom Stichom iako se nisu voljeli, ili bolje rečeno nisu se podnosili. Ali Nikola Pilić, koji je tada vukao sve konce u njemačkom tenisu, znao je pronaći idealan balans koji su i jedan i drugi prihvatili bez pogovora.
Iz igračkih dana ostat će posebno upečatljiv njegov nastup na presici u Wimbledonu 1987. nakon što je kao dvostruki uzastopni pobjednik izgubio u 2. kolu od anonimnog Australca Petara Doohana. I dok su novinari očekivali priču s nekim drugim sadržajem, dobili su priču koji im je servirao Becker koji se uvijek, i u mladim i u zrelim danima, držao vlastitih standarda. Jednostavno, došao je i rekao samo...
- Ovo nije rat, niti sam izgubio rat, a nisam ni umro. Ovo je tenis i ja sam samo izgubio jedan teniski meč.
Uz malo više sreće vjerojatno je mogao podebljati svoj konto i uvećati broj Grand Slam naslova, ali čini se da njemu to nikada nije bila najvažnija stvar na svijetu. Živio je na svoj način i netko će reći za to je platio previsoku cijenu jer je danas u 50-ima opet u centru teniskog svijeta, ali iz posve drukčijih razloga. Netko, poput Andyja Murraya, zaustavit će se korak do rečenice kako je sve sam napravio i sam zaslužio, ali je isto tako Škot naglasio i da nitko, pa ni velikani sporta ili neke druge profesije nemaju pravo na povlašteni položaj u društvu samo zato što su jednom bili veliki.
Beckeru koji je na engleskom sudu kažnjen s dvije godine i 6 mjeseci zatvora zbog razno-raznih makinacija zbog kojih je u Njemačkoj već bio poznat oko utaje poreza još 2002. godine, ali tamo se izvukao s uvjetnom kaznom. U Londonu nije mogao. Morat će godinu i 3 mjeseca provesti u zatvoru, a ostalo će otpasti na uvjetnu kaznu. Je li i za koliko je prevario vjerovnike nakon što je proglasio bankrot danas je možda manje važno jer se sigurno nadao da će barem u svijetu tenisa dobiti potporu. A ta je potpora stigla prvo od Novaka Đokovića koji je zaključio u startu da mu se srce slomilo.
- Upravo tako, srce mi se slomilo. Boris je bio moj trener tri godine, krasna je osoba i ne ulazeći u pravnu strukturu njegove bitke mogu samo reći da se nadam da će zatvorsku kaznu proći bez otegotnih okolnosti, ozljeda ili neke bolesti.
I tako je jedan od onih koji je vrlo zaslužan za to što je svijet sporta dobio Akademiju Laureus, jedan od onih koji je sport držao visoko na ljestvici svih društvenih zbivanja ovih dana posrnuo i pitanje je može li se oprati. Ako je tako nešto Beckeru uopće potrebno jer je dobro znao što radi i kako bi to moglo završiti.
Nisu svi sportaši isti, neki se precijene u poslovnom smislu, nekima slava neće dopustiti racionalno razmišljanje o životu nakon sportske karijere, a neki su jednostavno takvi. Poput Borisa Beckera za kojeg su mnogi tvrdili i tvrde i danas da je bio veliki tenisač i da je ostao krasan čovjek. Ali Boris Becker je očito išao kroz život, a da nije previše razmišljao o posljedicama i usput je i ponešto ipak naučio o životu. Naučio je primjerice da postoje razno razni načini na koje se može dobiti dijete, samo ako suparnik ili suparnica odigraju na pravi broj. Kao što je jedna ruska dama ili manekenka napravila i tužila Beckera za očinstvo što ga je u startu šokiralo, ali onda je tresnuo glavom o zid i shvatio da je dama bila dovoljno maštovita i da je znala odigrati svoju igru do kraja. To, naravno, nije bilo nikakvo opravdanje za velikog tenisača i on je tih nekoliko sekundi sreće debelo platio višemilijunskom nagodbom izvan sudnice.
Neće ostati siromah
Boris Becker je bio zaslužan za sve što mu se dogodilo u tenisu, ali nakon toga mu se dogodio stvarni život, a Becker je bio jedan od onih koji je prebrzo odrastao i, nažalost, se nije znao zaustaviti ili kontrolirati kako bi trebao.
Bilo je još puno sportaša koji su izgubili i ugled i ogromne novce neobičnim transakcijama, a Boris Becker spada u jednu od takvih skupina. Sigurno je da neće umrijeti kao siromah, sigurno je da će iz zatvora izaći spreman na neki novi život, možda oplemenjen autobiografijom koja bi svakako bila bestseler.
Becker je na kraju samo čovjek koji je volio sve što mu je život ponudio, a ako je znao pretrčati crvenu liniju koja je bila znak za opasnost, to je bila samo njegova odluka.