Jednog dana kad tenisu kaže “dosta je bilo, hvala na svemu”, Roger Federer vjerojatno će u nekoj od brojnih mogućih autobiografija napisati ili objasniti što je želio od tenisa kada se prvi put uhvatio reketa.

Sad kada je točno godinu do 40. - danas, 8. kolovoza, slavi, naime, 39. rođendan - reći će svima koji žele slušati da će igrati tenis dok mu to bude zabava i sreća. Godinu-dvije-tri, ili tko zna koliko nije želio precizirati. Ali je izvjesno da još neće reći zbogom sportu koji ga je formirao, proslavio, odveo do zvijezda, sportu u kojem je na Mount Everest zabio švicarsku zastavu i zastavu svih onih koji su svakodnevno pratili njegovu karijeru i još uvijek je prate.

Prije nekoliko mjeseci je intervjuu za jedan lifestyle magazin rekao, između ostalog, što mu je značio tenis. A kada je govorio o tenisu Roger Federer je najčešće govorio o Wimbledonu.
- Kada sam 2003. osvojio prvi puta Wimbledon bilo je to ostvarenje sna jer je Wimbledon bio i ostao tvornica svih mojih teniskih snova.
I zato nije ni malo čudno što je između prvog i (zasad) posljednjeg, devetog naslova na najvećem svjetskom turniru proteklo 14 godina.

Bio je histerični klinac

​Bio je to početak karijere koja se rodila u Baselu gdje je prošao put kao i svi dječaci koji su se željeli baviti tenisom. Od sakupljača lopti na turniru koji je kasnije u velikoj karijeri osvojio deset puta, od, sam je to znao priznati, histeričnog klinca koji je na početku karijere znao gubiti živce i ludovati, ali se s vremenom naučio kontrolirati, s vremenom je naučio i pobjeđivati.

​Brojne rekorde je dostigao ili prestigao Roger Federer, ali se zapravo nikada nije zasitio tenisa. Osim što ga je veselila igra, veselilo ga je saznati sve o povijesti, pa je za razliku od nekih drugih šampiona istinski uživao u društvu velikana iz prošlosti, poput Roda Lavera, koji su često bili gosti na njegovim utakmicama, ne samo na Australian Openu, već širom svijeta.

Jedne se stvari nikada nije i nikada se neće osloboditi, njegova popularnost nema granica i danas s velikom sigurnošću možemo zaključiti da će u svakom gradu i državi na svijetu imati ponekad više navijača nego domaći ljubimci i sve te silne nagrade za sportsko i gentlemensko ponašanje nije se dogodilo samo zato jer je sve to zaradio spektakularnim teniskim rezultatima.

​Pažljivo se odnosio prema svemu, vrlo postojano u izborima oko momčadi koja će ga okruživati i zato nije čudo da su ljudi koji danas brinu o njegovom tenisu Severin Luthi i Ivan Ljubičić. Kad se prihvatio posla u kampu velikog Švicarca bilo je puno ponuda, obećavajućih ponuda, ali samo jednom rečenicom Ivan im je objasnio da je sve bilo završeno kada je nazvao Federer.
- Ako Federer zove, onda se to ne odbija.

Roger Federer danas putuje svijetom poput skupine artista sa suprugom Mirkom - koja mu je bila prva ljubav i koju je upoznao i, kako je kasnije otkrio, prvi puta poljubio na Olimpijskim igrama Sydneyu prije 20 godina - te četvero djece, par blizanki i par blizanaca, koji su uvijek tamo gdje i tata. Mirka, koja je stalno zaokupljena slanjem poruka s mobitela i dječicom koja su odavno dovoljno odrasla da bi vidjela tatu kako pobjeđuje i na najvećim turnirima.

Federer je spreman razgovarati o svojim operacijama koljena, zbog kojih ove sezone neće igrati, ali će se dobro pripremiti za ono što dolazi od Australije. Svakodnevni naporni rad, jer kako bi inače došao do 39 godine s takvim rezultatima, će se, uvjeren je, isplatiti.
Kada mu je fizioterapeut rekao zna li koliko će mu to vremena i svega što ide uz to uzeti, samo je kratko govorio.
- Znam.

Učinio Švicarce ponosnima

​Nikada i nigdje nije rekao da mu je želja igrati do 40-te, nije i neće poput Stefana Edberga reći da igra posljednju sezonu u karijeri i neće najaviti svoju oproštajnu turneju. Uostalom, takvu turneju nisu još objavili ni Rolling Stonesi i Bruce Springsteen, njegova jedina želja je ostati kompetitivan.
- ​Toliko dugo dok ću moći konkurirati za velike stvari ostat ću na terenu. Ne znam koliko će to još dugo trajati, ali dok mi je igra zabava neću odustati.

Sklon držanju svih preporuka, tako se ponašao i u vrijeme pandemije.
- Bio sam ozbiljan u svakom trenutku, nisam se viđao ni s roditeljima, ni s prijateljima dva-tri mjeseca, bio sam sam u krugu obitelji.
​Pokušavam se sjetiti kad sam ga prvi puta gledao i mislim da je to bilo u četvrtfinalu juniorskog Wimbledona protiv Lovre Zovka.

I nadam se da se nisam prevario. Ni ja tada nisam bio siguran gdje će ga taj veliki put odvesti, ali jedan mladić iz Basela učinio je sunarodnjake ponosnim.
​Roger Federer jedan je od rijetkih sportaša kojem Švicarci nikada nisu zamjerili ako nije igrao Davis Cup. Njegova moć je jednostavno bila toliko velika, da u njegovom okruženju, a ne samo okruženju, nema nikoga tko bi se okrenuo protiv njega i njegovog tenisa.

Mi smo svi sretnici

​Jedan od razloga je svakako podatak da Roger Federer nikada nije predao meč kad ga je jednom počeo, bez obzira kako se osjećao. A to je više od svega dokaz kakav je čovjek i kakav je sportaš. Danas kada je stigao korak do 40. možemo reći da smo bili sretnici jer smo živjeli u njegovo vrijeme, možda najljepše razdoblje u tenisu. Neću, naravno, reći da se takav ili takvi više neće roditi, ali ću uvijek rado podijeliti priču o jednom momku iz Basela, koji je dostigao i nadmašio sve svoje snove.