Možete li zamisliti da je Robin Söderling u naponu snage osvojio Swedish Open u Bastadu u srpnju 2011. godine i da je to bio njegov posljednji turnir u karijeri? Na putu do desetog naslova 26-godišnji je Šveđanin doslovno pomeo konkurenciju - Diego Junqueira 6:0, 6:1, Potito Starace 6:3, 6:4, Tomaš Berdych 6:1, 6:0 i David Ferrer 6:2, 6:2. Što bi tek bilo da već nije obolio od mononukleoze?
Dugo se smatralo da je mononukleoza bila fatalna za njegovu karijeru, kraj je objavio tek četiri godine kasnije i potom je preuzeo poziciju direktora turnira u Stockholmu, no posljednji pravi izdanak švedske kraljevske teniske loze nedavno je otkrio da je pravi problem bio u nečemu drugom.
- Stalno sam imao osjećaj tjeskobe, grizlo me iznutra - opisao je Söderling svoje probleme švedskom radiju.
- Znao bih sjediti u apartmanu i nepomično buljiti u jednu točku. Najmanji šum stvarao mi je osjećaj panike. Kad bi papir spuznuo sa stola, uplašio bih se kao da sam ja pao na pod. Kad bi mi telefon zazvonio, tresao bih se od straha.
Ovi problemi pojavili su se nakon njegove najveće pobjede, one nad Rafaelom Nadalom u Roland Garrosu 2009. godine. Söderling se jednostavno nije znao nositi s očekivanjima, pritisak je postao nepodnošljiv.
- Smatrao sam da samo od tri tenisača smijem izgubiti. Sve ostale sam morao pobijediti, inače bih se osjećao loše, kao gubitnik.
Uoči US Opena 2011. godine u jednom restoranu u New Yorku shvatio je da više ne može igrati tenis.
- Paničario sam, počeo bih plakati. Plakao bih i plakao. Kad sam se vratio u hotel, bacio sam se na krevet. Svaki put kad bih pomislio o povratku na teren, uhvatila bi me panika. Tada sam prvi put osjetio da, bez obzira na moju volju, ne mogu izaći na teren. Čak i da mi je netko stavio pištolj na sljepoočnicu.
Dvostruki finalist Roland Garrosa (2009. je izgubio od Rogera Federera nakon što je eliminirao Rafaela Nadala, 2010. je izgubio od Nadala, a prethodno izbacio Federera) i četvrti tenisač svijeta (2010.) sada se otvorio da bi pomogao drugima, koji prolaze kroz slične mentalne teškoće.
- Rijetko pričamo o psihološkim problemima vrhunskih sportaša i zato sam želio svjedočiti o vlastitom primjeru. Poruka je ovo svima koji se posvećuju sportu, njihovim roditeljima. Neka naporno treniraju, ali neka se opuste. Bavite se sportom i sanjajte, ali ako budete uspješni, savjetujem da napravite korak unatrag. Izgradite život sa strane, ono što ja nisam bio u mogućnosti napraviti.
Koliko je Söderling bio izgubljen i kroz što je sve prolazio, najbolje oslikava pretraživač povijesti njegova računala.
- Jednog dana pronašao sam da sam "guglao" različite načine samoubojstva. Toga se uopće ne sjećam. Nikada nisam želio umrijeti, ali sve je bilo bolje od ovoga života u paklu.
Vršnjak Marija Ančića i supatnik u bolesti (Splićanin je 2007. obolio od mononukleoze, koja ga je odvela prema ranom prekidu karijere) priznaje da ga je uništila njegova teniska nadarenost.
- Bio je to poklon, ali i moje prokletstvo.
Sada barem znamo istinu, cijelu istinu kako je otišao i zašto se nikada nije vratio tenisu. Njegova će priča valjda pomoći nekim drugim sportašima da ne prolaze sami kroz sličnu kalvariju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....