Ljubičić: ‘Pilić mi je prije nekoliko tjedana rekao da još igra tenis. A njegovo kapetanstvo u DC-u bilo je izvan svih okvira‘

Šjor Niko, hvala na bezbrojnim savjetima. Hvala što si nam pokazao smjer. Hvala što si bio oslonac. Hvala što si nas naučio životu.

Tako je na X-u, uz emotikon srca, napisao Ivan Ljubičić, jedan od naših proslavljenih tenisača koji je imao sreće kroz karijeru surađivati s Nikolom Pilićem, našom teniskom legendom koja je u utorak preminula u Rijeci.

I nakon aktivne igračke karijere Ljubičić je ostao u kontaktu s Pilićem, što telefonski, što kroz posjete jer Rijeka je dugo bila Ivanov dom, a posljednjih godina je pokrenuo akademiju na Lošinju, pa jasno da je Opatija, u kojoj se šjor Niko skrasio, uvijek bila nekako usput, uvijek u blizini.

Okrenuli smo stoga Ivanov broj za još nekoliko rečenica i sjećanja na istinsku tenisku legendu.

Nikola Pilić

- Mogu reći da me vijest iznenadila jer čuli smo se prije nekoliko tjedana i sve je bilo OK, što se tiče njegova zdravlja. Pričao je kako još uvijek igra tenis, da je doduše malo smanjio ritam, na jedan-dva puta tjedno, da nije to tri-četiri puta kao ranije, ali da je sve OK. Tako da me, eto, vijest da je Niko preminuo malo zatekla i, jasno, više od svega ražalostila - počeo je Ljubičić.

- Nikola Pilić je bio jedan od dvoje-troje ljudi koji su bili baš intenzivno uključeni u moju karijeru. Možda ne toliko u smislu da je fizički kao trener bio prisutan uz mene, ali svakako je imao velikog utjecaja na moj tenis. Jer možda smo se vidjeli dva-tri puta godišnje, pored Davis Cupa, ali je i to bilo dovoljno da mene i trenera Piattiju usmjeri s par savjeta, a onda bismo mi na temelju toga išli dalje tim putem.

I uvijek su to bile dobre, korisne vodilje. Ono što je Ljubičiću posebno ostalo upečatljivo u sjećanju vezano sa suradnju s Pilićem jest 2007. godina.

- U tom je razdoblju Niki radio s tada mladim Ernestsom Gulbisom, ali kako sam se ja uglavnom patio na travi, dogovorili smo se te godine da dođe, odnosno da radi sa mnom cijeli dio sezone na travi. I, eto, te sam godine osvojio Hertogenbosch, što mi je bio prvi i ostao jedini turnir na travi koji sam osvojio u karijeri. I pamtim ga po tome što je baš tu Pilić imao najveći izravan utjecaj na moju karijeru, kada smo imali odnos trener - igrač u punom smislu.

Posebno poglavlje u Ljubičićevoj karijeri zauzima Davis Cup, a skoro pola razdoblja igranja za reprezentaciju povezano je s Pilićem. Ljubičić je debitirao za nacionalnu momčad 1998. godine u Finskoj te igrao sve do 2010., odnosno nakon Marina Čilića naš je najdugovječniji reprezentativac. Pilić je preuzeo izborničku ulogu s početkom 2001. godine i bio na toj dužnosti do kraja 2005., kada je mandat okrunjen povijesnim trijumfom u Bratislavi. I danas se taj trofej pamti kao Ljubičićev Davis Cup, jer pobijedio je Ivan u 11 od 12 "živih" mečeva i na terenu bio lokomotiva koja je reprezentaciju vukla do teniskog Mount Everesta.

U pozadini je, pak, sve kockice slagao Nikola Pilić, a makar se kod nas često uloga Davis Cup izbornika omalovažava, za to je ipak neophodna stroga ruka koja će sve držati pod kontrolom. A tu je Pilić bio majstor...

- Ma, njegovo kapetanstvo u Davis Cupu je bilo izvan svih okvira. Koliko je iskustva donio, koliko je bio čvrst i zapravo bio stup svima nama mladim igračima. S njim si uvijek znao što očekivati, a to je točno što treba kad si mlad: čvrsta, solidna osoba koja će ti biti oslonac - priča Ljubičić.

Hrvatska je 2005. osvojila Davis Cup

JAKUB SUKUP Afp

Pilić je u 12 dvoboja kroz pet godina kao izbornik ostvario 9 pobjeda i 3 poraza, odnosno s uspješnošću od 75% do danas je ostao najučinkovitiji naš izbornik. Vrhunac je, jasno, bila 2005., koja će zauvijek ostati posebna godina za hrvatski tenis. Pobjeda nad američkim Dream Teamom u predgrađu Los Angelesa, pa pobjede nad Rumunjskom i Rusijom u Pilićevu rodnom Splitu i onda rapsodija na lijepom plavom Dunavu, u Sibamac Areni u Bratislavi.

- Da, evo bit će uskoro točno 20 godina od osvajanja tog Davis Cupa. Nažalost, ove godine nas je napustila i Marina Mihelić, koja je bila direktorica Saveza u to vrijeme - spomenuo se Ljubičić još jedne važne karike u tadašnjem hrvatskom uspjehu.

- Da, osvojili smo te 2005. Davis Cup, ja sam igrao prije toga finala Mastersa u Madridu i Parizu pa je sve naizgled bilo bajno, ali meni je zapravo bila komplicirana sezona. Jer imao sam "rupu" između travnja i kolovoza gdje nije bilo previše dobrih rezultata, ali onda su došla dva Davis Cupa u Splitu, protiv Rumunja i Rusa, gdje sam se uspio vratiti na pravu stazu. Te su me pobjede (nad Davidenkom i Južnjim, op.a.) dignule u tom negativnom razdoblju tako da je meni to sve dosta emocionalno značilo, kao jasno i finale kasnije u Bratislavi. Međutim, Niko kao kapetan, izbornik nije dao da se emocije tu uvuku, da nas preuzmu, već je odmah postavio stvari kako treba. S njim smo uvijek znali da se možemo opustiti jer smo imali pokraj sebe nekog da nam povuče granicu, tako da i dalje budemo kompetitvni - podvukao je Ljubičić.

Nikola Pilić bio je vrhunski taktičar, ali i psiholog, jer uvijek je znao kako doprijeti do igrača i kako iz njih izvući ono najbolje na terenu. Osjetili su to najbolje njemački tenisači, a prije svega Boris Becker i Michael Stich koje je u Barceloni 1992. odveo do olimpijskog zlata u parovima, a da pri tome ta dva tenisača nisu međusobno pričala.

Jedna je to od nebrojenih i beskrajno zanimljivih dogodovština koje je Pilić obožavao pričati.

- Da su Becker i Stich osvojili zlato u Barceloni 1992. može se pronaći i na Wikipediji, e... ali tamo ne piše da njih dvojica tada, i duže vrijeme prije, nisu uopće razgovarali! Ni riječi. Najveći neprijatelji. Ajme, kako sam se tada nalagao, kao nikada u životu - smijao se Pilić.

- Ja sam malo išao do Beckera, igramo stolni nogomet u Olimpijskom selu, pa mu onako usput kažem kako je Stich rekao da je dobro reternirao. Boris se začudi, "Molim? Tko je rekao? On?". Ja opet ponovim i još i dodam. Naravno, Stich ništa nije rekao, niti bi i pomislio to reći, ali ja lažem. Dva dana kasnije, ista formula kod Michaela pa mu velim "Popio sam kavu s Borisom, koji je ishvalio tvoj servis". Opet ista reakcija. I tako smo mi osvojili zlato ondje. Nakon finala, dođe Becker i skoči na mene u zagrljaj, a kako snima TV, što ćeš sad, dođe i Stich u zagrljaj. Kako su kamere otišle, ništa. Ni pozdravili se nisu. To je istina o olimpijskom zlatu u paru u Barceloni.