Utjecaj Gorana Ivaniševića na hrvatski tenis u posljednjih trideset godina nemoguće je izmjeriti. Osim što je bio vrhunski tenisač i kao takav privukao u taj sport na tisuće djece, Goran je dotakao, na ovaj ili onaj način, karijere gotovo svih naših asova.
Ivan Ljubičić nosio je njegovu sliku u novčaniku i pohvalio se time kad je osvojio prvi turnir u karijeri u Lyonu; Mario Ančić ga je imao doslovno na dlanu na Firulama, gledao u njega kao konačnog idola, pa je s njim i zaigrao, sa samo 16 godina, na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000. godine. Marinu Čiliću prorekao je vrhunsku karijeru kad je Međugorac imao tek 14 godina, a da to stvarno bude tako, pobrinuo se kao njegov trener prilikom trijumfa na US Openu 2014. godine. I Borni Ćoriću je Goran uvijek bio na usluzi, savjetom ili treningom, što god je u određenom trenutku trebalo.
Pojava Gorana Ivaniševića u četvrtak u svojoj kući, na Firulama, tijekom challengera Split Open (a svratio je i na Salona Open u Solinu, ITF turnir do 14 godina), definitivno je inspirirala Duju Ajdukovića i Bornu Goju kako bi impresionirali “najvećeg među najvećima” hrvatskog tenisa.
Svojataju i Matu Pavića
- Vidjeti Gorana na tribinama meni je stvarno puno značilo - rekao je Gojo nakon što se plasirao u četvrtfinale u neizvjesnom meču protiv Nizozemca Botica van de Zandschulpa.
- Goran je ikona! U mojoj osnovnoj školi na Pojišanu Goran je nacrtan na zidu, gledao sam u to i onda odlučio da ću prestati trenirati nogomet i prebaciti se na tenis.
Borna je imao samo tri godine kad je Ivanišević mirakulozno osvojio Wimbledon 2001. godine, a Duje se tek rodio. Naravno da ne pamte niti finale protiv Patricka Raftera, niti spektakularan doček na splitskoj rivi, ali teniski su odrasli na Firulama i naslušali su se priča o danima kad je cijela Hrvatska buljila u ekran i pratila Ivaniševićev čudesan pohod. Uostalom, Ivanišević im je uvijek dostupan, uvijek raspoložen pomoći kako god može kao vrhunski teniski autoritet, a sada i trener najboljeg tenisača svijeta Novaka Đokovića.
Vrijednost splitskog challengera, direktora Ismara Moralića, praktički je neprocjenjiva za hrvatski tenis. Originalno se trebao igrati u travnju, no korona kriza ga je pomela kao i sve ostale turnire, ali Moralić nije odustao, nego kad je zavjesa opet podignuta i turniri se počeli igrati, uspio je opet aplicirati i u sedam tjedana prirediti turnir. Kao splitski zet, Moralić je odabrao hrvatsku tenisku prijestolnicu za svoj projekt, odabrao je klub koji je svijetu podario četiri Top 10 tenisača - Nikolu Pilića, Željka Franulovića, Ivaniševića i Ančića.
Na Firulama su stasale i Jelena Kostanić i Petra Martić, a vole svojatati kao svoga i Matu Pavića, makar je on 200-injak metara dalje rastao uz nadzor oca.
- Ovo je posebna ulica, jedinstvena u teniskom svijetu. Nadam se da će nam se uskoro i Petra pridružiti kao Top 10 igračica - rekao je Goran.
- Ovo je moj klub i moj grad, drago mi je da je organiziran challenger i da je s njim tenis živnuo. Split po svom statusu zaslužuje ATP turnir, ali i ovako je dobro, pogotovo u vrijeme korone.
Jednako kao Goran razmišlja i Mario Ančić. On s prozora svoga stana gleda mečeve na dva terena, dok istovremeno - radi. Moderna tehnologija je čudo, pa je tako Ančić glavom u New Yorku i u kontaktu s partnerima iz fonda One Equity Partners, a očima prati Split Open. Ovoga su ljeta Ančić i bivši veslač Ante Kušurin priveli kraju posao o ulaganju oko 200 milijuna dolara u hrvatsku tvrtku Infobip, ali nema spavanja na lovorikama.
Nervoza na tri milijarde
- Neplanirano sam ostao u Splitu tri mjeseca, nisam toliko u komadu vezao otkako sam bio dijete - kaže Mario.
- Ne, nije mi žao, naprotiv. Guštam. Dok su ovdje bili naši tenisači, često sam igrao s njima i pomagao im u pripremama za povratak na Tour. Sada pogledam što stignem na challengeru. Malo je komplicirano, jer sam poslom vezan za New York i na njihovu vremensku zonu, tako da sam praktički cijeli dan u pogonu.
O važnosti Split Opena je rekao:
- Da je više takvih turnira u Hrvatskoj, svaki bi talentirani igrač imao lakši prolaz i prijelaz u profesionalni svijet. Gojo i Ajduković su sada iskoristili priliku, strašan je motiv igrati u domaćem okruženju, pred ljudima koji te bodre.
Velika je stvar da je turnir dobio dozvolu da se igra uz nazočnost gledatelja. Jest da je to ograničeno na dvadeset posto kapaciteta, ali itekako se osjeti. Tako je i Gojo izvukao posljednje atome snage u pobjedi nad Nizozemcem.
- Nervoza je bila na tri milijarde... Ja sam iz ovoga kvarta, tu mi je obitelj, tu su mi prijatelji.