U posljednje je dvije godine gotovo jednako često bio na operacijskom stolu i na teniskim turnirima. Lani je odigrao samo Australian Open, pa završio na dvije operacije desnog koljena. Ove se godine vratio, odigrao pet turnira, pa nakon poraza od Huberta Hurkacza u četvrtfinalu Wimbledona objavio da odlazi i na treću operaciju istog koljena. Otkazao je nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju, nije ga bilo ni na US Openu, nije ga bilo ni na jednom turniru do kraja sezone, ispao je i iz Top 10... A kad tome dodamo i da je u kolovozu proslavio 40. rođendan, mnogi se logično pitaju hoće li se uopće uspjeti vratiti na teniski teren i hoćemo li ikada više svjedočiti barem djeliću njegove teniske čarolije.

No, koliko god oko njega bilo puno skeptičnih, Roger Federer se ne predaje. Uvjeren je da će se još jednom uspjeti vratiti na ATP Tour i da još nije rekao posljednju riječ. No, u razgovoru za magazin Interview priznao je, ipak, da se ne boji umirovljenja. Na pitanje kako bi izgledao najbolji mogući kraj njegove velike karijere, osvajač 20 Grand Slam naslova je odgovorio:

- Za mene to ne postoji! Teško mi je odustati. Ali, ne bojim se. Ne postoji savršen trenutak za mirovinu, ali siguran sam da ću znati kada dođe trenutak za to.

Čemu toliki stres?

Dodao je da se ne boji ni života nakon profesionalne karijere, te da će tranzicija u “civilni” život biti glatka.

- Supruga Mirka i ja smo uspostavili nevjerojatno dobru ravnotežu između tenisa, obitelji i prijatelja. To je ono što me gotovo najviše čini ponosnim. Jer, što je u konačnici stvarno važno u životu?

Osvrnuo se i na umirovljenje supruge Mirke (djevojački Vavrinec), također nekadašnje tenisačice, koja ja karijeru okončala sa samo 24 godine.

- Mučila ju je ozljeda stopala i u jednom trenutku sam joj rekao “jednostavno prestani, čemu toliki stres?” Bilo je to stvarno “cool”. Kao da je to najlakša odluka na svijetu, ha-ha. A danas se pitam jesam li lud. Igram turnire i s 40 godina i teško mi je odustati.

U opsežnom je intervjuu priznao da je kao dječak vrlo teško podnosio poraze.

- Uvijek sam bio jako tužan nakon poraza. Ponekad sam urlao cijelim putem kući do Basela. Koliko god su me roditelji pokušavali smiriti, ništa od toga ne bi pomoglo. Pa su me pustili da plačem. Sad kad gledam unatrag, bio sam pomalo lud.

Izvan terena je plakao, a na terenu je često imao izljeve bijesa.

- Moja obitelj i prijatelji su mi govorili da se ponašam nemoguće i da ne budem tako glup jer ima i drugih koji igraju dobro.

Unutarnja promjena

Promjena se, kaže, dogodila kad je sa 16 godina postao profesionalac.

- Znao sam da se više ne mogu i ne želim ponašati kao prije. Znao sam da to neprestano jaukanje i jadikovanje mora prestati. Na taj način ne možete dobiti ni meč, a kamoli osvojiti turnir. Znao sam da moram napraviti promjenu. Unutarnju promjenu.

Danas se tajna njegove smirenosti krije u - ručniku.

- Ne možeš samo tako prijeći preko loše odigranog poena. Trik koji mi je jako pomogao je onaj s ručnikom. Beba ima udobnu dekicu ili umiljatog medvjedića i trener mi je jednom rekao da i meni treba tako nešto. Nešto što mi pomaže da se nakratko povučem u svoj svijet. Naučio me je da se smijem ljutiti samo tri sekunde. Tada otrčim do ručnika i imam trenutak samo za sebe. Vrlo jednostavno i vrlo učinkovit. Za mene je to postao ritual. Izgubim poen i prvi refleks mi je - ručnik. U redu, ponekad ga koristim i zbog znojenja, ha-ha.

Za kraj se Federer osvrnuo na obiteljski život, priznavši da se nije lako organizirati s četvero djece, pogotovo kad su u pitanju putovanja. A Mirki se ponekad znalo dogoditi da potpuno zaboravi da joj je suprug na turniru.

- Znala bi me nazvati na mobitel usred meča! Potpuno bi zaboravila da se igram, ha-ha. Upravo to mi se sviđa kod nje, to je Mirkin šarm: kad je u tenisu, onda je potpuno unutra. A kad je vani, može se lagano isključiti. (vb)