'Ne želim da me doživljavaju kao invalida, zato i skupljam loptice na US Openu'

- Najveći mi je strah bio da me sin ne gleda kao nekoga s kime se ne može igrati. Nisam želio da odraste uz oca koji nešto ne može ili može manje od drugih očeva. Zato sam se potrudio da napravim sve kako bih bio što bliže stanju prije nesreće - objašnjava Ryan McIntosh, jedan od 250 sakupljača loptica na US Openu koji se, nasvoju žalost, nikada neće moći izgubiti u masi.

Dvadesettrogodišnji McIntosh u prosincu 2010. u Afganistanu, nedaleko od opasnog Kandahara, izgubio potkoljenicu. Njegova je satnija bila u ophodnji i nedaleko od baze je nagazio na minu. Sreća u nesreći je bila što nije aktiviran sav eksploziv, inače američki vojnik sigurno ne bi preživio. Ovako, dobio je novu šansu i poželio je iskoristiti.

- Uvijek sam bio sportski nastrojen. Bio sam lokalni atletski prvak, jako dobro sam trčao i ne vidim razloga da to ne nastavim činiti. Danas sam na US Openu, a za četiri godine želim biti na Paraolimpijskim igrama u Rio de Janeiru - nada se mladić koji će uskoro i drugi puta postati otac.

Njegov je primjer možda i jedan od radikalnijih koji dokazuju želju Amerikanaca da sudjeluju na svojem Grand Slamu kao sakupljači. Često ćete na svim turnirima u SAD-u vidjeti sve dobne generacije, ponekad i vitalne umirovljenike, kako skupljaju loptice i izmiču se servisima najboljih tenisača svijeta. Na njihovim turnirima taj posao ne obavljaju, kao u Europi, maloljetnici, barem ne prevladavaju kao na bližim nam turnirima. Čak je i tehnika kojom se sakupljači služe malo drugačija.

McIntosh, kao i ostali kolege, zarađuje 7,75 američkih dolara po satu i nada se da mu ovo neće biti jedino iskustvo u Flushing Meadowsu. Uživao je u svemu, osim u ceremoniji otvaranja turnira.

- Vatrometi me užasavaju, i dalje mi je slabo od eksplozija. I dalje se noću budim i sanjam svašta, ali nadam se da će to proći - optimistično je poručio Ryan, koji je i dalje zaposlenik američke vojske. Radi kao savjetnik za unesrećene kolege koje zadesi slična nesreća. Uspije li prenijeti na njih svoj optimizam, možda uskoro na teniskom terenu neće biti neobično vidjeti proteze slične onima Oscara Pistoriusa.