Da Dominic Thiem (27) nije prošli mjesec iskočio u New Yorku i doživio najblistaviji trenutak karijere osvajanjem US Opena (neki će reći, i da Đoković nije napucao sutkinju lopticom i zaradio diskvalifikaciju), danas među aktivnim osvajačima Grand Slam turnira ne bismo imali nijednog mlađeg od 30 godina. Bili smo, zapravo, u takvoj situaciji (prvi put u Open Eri) od trenutka kad je naš Marin Čilić 28. rujna 2018. proslavio 30. rođendan, pa sve do tog Thiemovog trijumfa u njujorškom “balonu”.
Trend će se nastaviti
Što se to dogodilo s tenisom? Je li se doista pretvorio u sport za “starce” ili jednostavno živimo u vremenu trojice genijalaca nakon čijih će se umirovljenja sve vratiti na staro? Koliko god Roger Federer (39), Rafael Nadal (34) i Novak Đoković (33) bili čudesni, čini nam se ipak da će se ovaj trend nastaviti i nakon njihova silaska s prijestolja. Prošla su ona vremena kad je Boris Becker osvajao Wimbledon sa 17 godina i 227 dana ili Michael Chang Roland Garros sa 17 godina i 110 dana.
Istini za volju, bilo je i u prošlosti primjera tenisača koji su radili čuda nakon što su puhnuli u 30 svjećica. Veliki Rod Laver je 1969., u godini u kojoj je proslavio 31. rođendan, osvojio sva četiri Grand Slam turnira, a Ken Rosewall je kao 37-godišnjak osvojio Australian Open i s gotovo 40 igrao u finalu Wimbledona. Nikad, međutim, nismo imali takvu dominaciju 30-godišnjaka kao danas. Od posljednjih 16 Grand Slam turnira, čak 15 su ih osvojili 30+ igrači, jedina je iznimka spomenuti Thiem.
Rafael Nadal lani je na US Openu postao prvi tenisač stariji od 30 godina koji je osvojio pet Grand Slam naslova. Novak Đoković ga je dostigao početkom ove godine na Australian Openu, da bi mu Španjolac nedjeljnim trijumfom na pariškoj zemlji ponovno pobjegao. Treći član trijumvirata Roger Federer zaustavio se (zasad) na četiri Grand Slam trofeja u tridesetima. Za svu trojicu se može reći da su određene segmente svoje igre i unaprijedili otkad su dvadesete ostavili iza sebe.
Prevencija i doziranje
Što je razlog takve dugovječnosti današnjih tenisača? I ne samo tenisača, jer imamo sličnih primjera i u drugim fizički teškim sportovima. Za početak, sportska medicina i znanost su značajno napredovale, a kod sportaša je ojačala svijest o važnosti brige za vlastito tijelo. Danas tako tenisači imaju cijelu vojsku ljudi u svojim ekipama, od stalnih fizioterapeuta, preko kondicijskih trenera, do nutricionista, raznih analitičara, čak i stručnjaka za spavanje.
Osim toga, igrači se danas puno više štede, odnosno uzimaju stanke kada procijene da bi preveliki napor mogao štetno djelovati na njihov organizam. Federer se tako od 2016. do 2018. nije pojavljivao na Roland Garrosu, dok je Nadal propustio ovogodišnji US Open na kojem je trebao braniti naslov jer je, između ostaloga, procijenio da bi mu bilo preriskantno igrati dva praktički vezana Grand Slam turnira. Naravno da su i Federer (koljeno) i Nadal (koljena) i Đoković (lakat) imali tijekom godina problema s ozljedama, uostalom Švicarac je i trenutno izvan pogona jer se oporavlja od druge operacije koljena u 2020., ali da nisu tijekom godina znali pravilno dozirati napore, pitanje je bi li još uvijek bili na svjetskom vrhu.
Što još može Federer?
Ne treba u ovoj priči isključiti ni financijski faktor. Nagradni fond na turnirima značajno se povećao u posljednjih desetak godina što je s jedne strane omogućilo igračima da ne moraju igrati često u sezoni kao njihovi prethodnici, a s druge ih strane izdašni novčani kolač koji se nudi motivira da dulje ostaju na sportskom putu.
Što sve ovo znači u utrci za najvećeg tenisača svih vremena? Nadal i Đoković su i u Parizu potvrdili da su, unatoč godinama, i dalje na nevjerojatnoj razini, višoj od ostalih igrača. I očito je da će još neko vrijeme biti tu. U prednosti su pred Federerom jer su ipak mlađi, ne treba zaboraviti da će švicarski genijalac sljedeće godine napuniti 40. Pitanje je i u kakvom će se stanju Federer vratiti nakon oporavka od operacije. No, ako smo išta svih ovih godina naučili, to je da Federera ne treba otpisivati.
Nemojmo zaboraviti da između 2013. i 2016. nije osvojio nijedan Grand Slam turnir, a onda je čudesno uskrsnuo i osvojio dva Australian Opena i jedan Wimbledon. I još lani je u petosatnom finalu u All England Clubu igrao fantastično i imao meč-loptu protiv Đokovića.
Premda šanse Španjolca i Srbina u daljnjem lovu na Grand Slam naslove izgledaju bolje, Federer je pokazao da zna osvajati najveće turnire i u drugoj polovici tridesetih. Vrati li se potpuno zdrav i fizički spreman, možda još nije rekao zadnju riječ...