Stigli su i Lepa Brena i Živojinović, ali kada se Goran popeo na binu, svi su padali od smijeha...

Goran Ivanišević je posljednjih dana živio u nekakvom vrtlogu, sjedio je i čekao u Zagrebu hoće li se priključiti Novaku Đokoviću na Spring Swing turneji u SAD-u (Masters 1000 turniri u Indian Wellsu i Miamiju), prošao je “122. testiranje” na koronavirus.

Istovremeno, Branko Horvat ga je zvao na proslavu 50 godina Istarske rivijere u Poreču, u koju je i on kao momčić utkao sebe osvojivši Masters davne 1987. godine. Nije Goran mogao Branku ništa obećati, ali kad se rasplela situacija s Đokovićem, kad je Srbin dobio odbijenicu iz SAD-a i nije mu dozvoljen ulaz, eto Gorana u Poreču. Rado se odazvao, stigao je vedar i nasmijan. Bilo je tamo dosta njegovih prijatelja, stigao je i Slobodan Živojinović u pratnji Lepe Brene. Ili obratno? Što vi mislite? Živojinović se sam odredio...

- Ja sam njoj pratnja već više od trideset godina.

Uglavnom, Goran je bio prva zvijezda gala večere u Poreču, njemu to dođe prirodno, makar mu nije stalo do toga. Za medije, razumljivo, nije mogao pričati ni o čemu vezano za Đokovića, niti je htio, ali kad se popeo na binu u salonu hotela Valamar Riviera i kad je krenuo objašnjavati što je njemu značila Istarska rivijera, ljudi su “padali po podu od smijeha”. Jer s Goranom ne može drugačije, on je pun anegdota, a i sjećanje ga itekako dobro služi.

GLYN KIRK Afp

- Drago mi je da je ovdje proslava, jer sam baš tu u Poreču osvojio Istarsku rivijeru. Finale se igralo u dvorani, padala je kiša, pobijedio sam Nicklasa Kultija na kraju. Ali više mi je značilo što sam prvi put dobio Igora Šarića, dobio sam tada i Prpu, Gorana Prpića.

Glumio sam i antenu

Istarsku je rivijeru počeo igrati s 15 godina.

- Da, imao sam 15 godina, krenuli smo mi Splićani čoporativno u Istru. Bilo nas je stvarno puno. Prije puta me pitao Buljo, Ivica Buljević, jesam li ponio tunju, to vam je udica. Šta će mi udica, pitam se ja, pa zaključim prvi turnir igramo u Vrsaru, to je na moru, valjda ćemo hvatati ribu. Kad smo došli u hotel, Buljo je zamolio da spavamo poviše Austrijanaca i Nijemaca. Ništa mi nije bilo jasno. Treći dan kaže on meni: “e, sada idemo hvatati ribu”. Čekam ja na recepciji da idemo u ribe, a on me zove s terace: “Zec, brzo dođi gore”. Ja dođem, a on već baca udicu, jer Austrijanci i Nijemci su nakon trećeg dana počeli prati i sušiti majice, Fila i Elesse. Do tada sam takve majice vidio samo na televiziji. Tako smo mi s trećeg kata hvatali naše ribe, majice. Baciš tunju i upecaš majicu. To je neprocjenjivo, fenomenalno iskustvo. Kad sam je oprao, bio je sjajan osjećaj nositi Filu ili Elesse majicu.

Goran u društvu Marka Tkaleca, najtrofejnijeg tenisača u povijesti Istarske rivijere

To je bilo vatreno krštenje, ali ne i jedina zanimljivost.

- Glumio sam i antenu. Iako sam bio puno bolji od većine tih igrača, svejedno sam bio najmlađi, pa sam morao raditi neke stvari. Tako sam dva sata glumio antenu u Portorožu, jer se nije dobro vidjela slika na televiziji. Problem je bio što sam sljedećeg dana igrao četvrtfinale, pa mi je Buljo rekao da premjestim antenu u desnu ruku, da mi lijeva s kojom držim reket, ne utrne.

Branku svaka čast

Kao i mnogi drugi, Goran je na Istarskoj rivijeri osvojio prve bodove za rang-listu.

- Tu je početak za mene. Nevjerojatan je osjećaj bio, jer morate znati da je meni cilj kad sam počeo igrati bio kad ću igrati Istarsku, a ne Wimbledon. Zato mi je drago da smo se skupili tu, da vidim drage ljude, hvala Branku na pozivu i svaka čast na poslu koji si napravio u svojih trideset godina kao direktor. Drago mi je da sam i ja dio pedeset godina Istarske rivijere.

Potom se Goran sjetio da je bilo još dogodovština na najstarijem hrvatskom teniskom događaju, makar je njegov put prema vrhu bio strelovit.

- Istina, moja karijera je vrlo brzo i rapidno krenula prema gore, nisam puno igrao Istarsku, ali i meni i svima je bila odskočna daska. Pomogla mi je da postanem bolji igrač. Kad sam dobio Šarića na Mastersu, to mi je bilo više nego kad sam osvojio Wimbledon. Prije toga me nabio svaki put kad smo igrali, nisam ga mogao vidjeti preko puta mreže. U tom trenutku meni je to bilo sve. Puno sam naučio, puno vidio, naučio hvatati majice, životne stvari, postao sam bolji igrač, bolja osoba.

Puno toga prošao ovdje

Sjetio se i Ivice Tolića, još jednog splitskog tenisača.

- Dva mjeseca smo u Splitu svaki dan trenirali. Ja sam dobio pozivnicu u Vrsaru, u 1. kolu smo igrali međusobno. To je bio masakr, ubio me za pola sata. Onda je on u 2. kolu izgubio od Magnusa Gustafssona, kasnijeg Top Ten igrača. Sjećam se i nastupa u Umagu protiv Damira Buljevića. Umag je tada bio samo Katoro, sudac je sjedio na nekakvom tornju i nadgledao sve mečeve. Buljo je rekao da nema zagrijavanja, pitam, kako nema, a on meni, da izvinete, ne seri, serviraj. Naravno, ja odmah izgubim servis i bacim reket u šumicu preko žice, a s tornja se čuje, teren 11, opomena Ivanišević. Onda sam ja nešto rekao sucu, pa sam dobio kazneni poen i na kraju me Buljo lako dobio. Vidite, puno sam ja prošao ovdje, dobrih i loših stvari.

Za njega budućnost Istarske rivijere nije upitna.

- Ovaj turnir se razvija jako dobro, vidjeli smo i u Poreču sada, 16-godišnji Dino Prižmić je prošao dva kola. Ovo je poligon, odskočna daska za mlade tenisače. Bitno je da dobivaju šansu, da vide da to nije ništa strašno. Branko voli tenis, sav je u tenisu, Hrvatski teniski savez mu pomaže u organizaciji - zaključio je Goran Ivanišević.