UČENIK ĆE NADMAŠITI UČITELJA Najveći hrvatski tenisač u povijesti još uvijek je u prednosti, ali nezaustavljivi Međugorac ga ugrožava

DAVOR BURAZIN IZ LONDONA

Marin Čilić je na vrhuncu karijere, u najzrelijim godinama počeo je proizvoditi rezultate u kontinuitetu i doista ne postoji niti jedan razlog da takva učinkovitost ne potraje još dobar niz godina. Igrački se vijek produžio, o čemu dovoljno svjedoči podatak da je Čilić najmlađi u kvartetu onih koji su izborili polufinale.

Nešto što je do prije nekoliko godina bilo nezamislivo, sada postaje sve izvjesnije. Najbolji aktualni hrvatski tenisač mogao bi do okončanja karijere nadmašiti Gorana Ivaniševića u kategoriji rezultata.

Još pet naslova

Jest, možda to zvuči grubo i vjerojatno se dosta ljudi s time neće složiti, ali nije nam namjera rušiti Ivaniševića, nego slaviti Čilića. Rekordi ionako postoje da bi se rušili, pritom nitko ne dovodi u pitanje karizmu Splićanina i poseban odnos prema njemu. I danas će ljudi njegov trijumf u Wimbledonu 2001. godine iznova proživjeti s emocijama koje su vladale 9. srpnja te godine, kad je u finalu pobijedio Patricka Raftera. I danas će se ljudi bez greške sjetiti gdje su bili u trenutku kad je realizirao četvrtu meč-loptu i kad je nastalo potpuno ludilo.

Čilić u rezultatskom smislu dostiže Ivaniševića, u tome je poanta. Ulaskom u polufinale Wimbledona postao je prvi Hrvat s takvim rezultatom na tri različita Grand Slam turnira (Australian Open 2010, US Open 2014. i 2015), nedostaje mu još samo Roland Garros da bi kompletirao doseg kakvim se samo rijetki mogu pohvaliti. Od aktualnih tenisača to je privilegija samo Velike četvorke. Čilić i Stan Wawrinka najbliži su da im se priključe. Marin je prije mjesec dana prvi put bio u četvrtfinalu u Parizu, Švicarcu nikako da se poklopi u Wimbledonu. Već to su strašne brojke.

Osvajanjem 17. titule u Istanbulu 28-godišnji se Međugorac primakao Ivaniševiću na samo pet naslova razmaka. Splićanin je prebogatu karijeru zaključio Wimbledonom, bio mu je to prvi naslov nakon tri i pol godine i 22. ukupno. Čilić se prvi put među pobjednike na ATP Touru upisao još 2008. godine kao tinejdžer (New Haven) i otada je svake godine nešto osvojio. Punih deset godina među “titulonošama”, to je također rijetkost kojom se malo tko može pohvaliti.

Najbliže pucanju niza bio je 2015. godine, kad je u listopadu stigao do pobjede u Moskvi protiv Roberta Bautiste Aguta. Najplodnija godina bila mu je 2014, s četiri naslova i onim najvažnijim, s US Opena, kad je u nezapamćenom naletu pobijedio Tomaša Berdycha, Rogera Federera i Keija Nishikorija. Više od 20 godina nitko na terenima Flushing Meadowsa nije tako dominirao u posljednja tri meča.

Čilić, kažemo, nikada neće dostići Ivaniševićevu karizmu i slavu jer on, jednostavno, nije takav tip. Njega je definiralo Međugorje, mjesto u kojemu je odrastao, obitelj koja nikada nije tražila kruha povrh pogače. Sve što su radili, radili su u tišini. I sada se najbolje osjećaju kad je tako. Njegov je temperament sušta suprotnost Ivaniševiću, ali upravo su zbog toga sjajno funkcionirali kao tandem igrač-trener.

Goran ga izvukao

Ivanišević je najzaslužniji što danas gledamo Čilića u punom naponu snage, spremnog konkurirati za najveće trofeje. Ivanišević ga je izvukao iz razdoblja stagnacije i bio je uz njega kad mu se dogodila najgora moguća stvar - nepravedna optužba za doping u ljeto 2013. godine. Ivanišević je bitno utjecao na Čilićev igrački razvoj, neke udarce poput servisa podigao je na višu razinu. Pripremio ga je i odveo do naslova na US Openu. Doveo ga je u poziciju da ga jednog dana sruši. To su činjenice.

I nekako smo sigurni da bi Ivanišević bio sretan da se to dogodi. Da nadmaši njegove 22 titule i da osvoji još koji od Grand Slamova, da postane prvi Hrvat s dva naslova. Ionako su samo njih dvojica, uz Ivu Majoli, uspjeli u tome. Ivanišević je i kao komentator u Wimbledonu uporno isticao Čilića kao jednog od favorita, uoči četvrtfinala rekao je da će biti u finalu. Je li bio u pravu? Jeste li u to sumnjali?