Hrvatska je moćna i kad nije kompletna, ima širinu i kad su pojedini poput Rebića izvan forme i to vrijedi jednako kao peti uzastopni plasman na veliko natjecanje.
Još od poraza u Budimpešti svijetlila je crvena lampica da plasman na Euro neće biti kao nožem kroz maslac, ne samo zbog tradicije da se kvalifikacije pretvaraju u kalvariju već ova hrvatska reprezentacija nije našla odgovore na neka pitanja. Zato nije dobila u Bakuu niti u Cardifu, zbog toga je morala sa Slovačkom izaći pred sud istine i boriti se s rezultatskim minusom. Vatreni su ponovno pokazali da vrhunski plivaju samo kad je voda do grla, i to je škola za budućnost, ali tako je bilo i u prošlim kvalifikacijama pa se Rusije pretvorila u bajku.
Pred Dalićevom ekipom nekim su rivalima “iskočili očnjaci“, drugima zaklecala koljena, ali jedno je pravilo ostalo - tko se znao dobro zatvoriti, organizirano braniti i smisleno napasti, našao je slabosti Vatrenih. Pavel Hapal pokazao je da je trener s klikerom, imao je odličnu taktiku, ali i nepremostivu barijeru - limit kvalitete.
Hrvatska je dokazala da je najbolja momčadi u skupini, Zlatko Dalić prvi je izbornik nakon Ćire Blaževića koji je dvaput zaredom odveo Hrvatsku na veliko natjecanje, a koliko god Euro riješili u zadnjem kolu, rijetko kad imali smo takav postotak osvojenih bodova.
No, važnije od svih dojmova iz Rijeke je da će Vatreni na Euro 2020. doći s novim asovima od kojih su pogotovo Bruno Petković i Nikola Vlašić povukli kroz izlučni ciklus i postali novi hrvatski junaci. Na Euro Hrvatska će doći u jednom od najjačih sastava koje smo ikad imali, koji kad stisne gas kao u drugom poluvremenu na Rujevici briše se terena sve Slovačke, njezine taktike, a jednako bi prošli i mnogo jači.
Čak i u Ligi nacija, odigranoj pod mundijalskim PTSP-om, samo desetak minuta dijelilo nas je da prođemo skupinu sa Španjolskom i Engleskom, iako tada Dalićeva momčad nije bila prava. Osim Francuske, čiji nam nogomet nikad nije ležao, danas na kontinentu ne vidimo momčad koja bi protiv Hrvatske bila ozbiljan favorit, a i Tricolori jednom moraju pasti.
Hrvatska u ljeto 2020. neće biti “dark horse”, nego napadati iz prve linije, to je sreća i teret. Nikad na smotri reprezentacija iz Europe nismo otišli dalje od četvrtfinala. U Engleskoj su nas zaustavili Nijemci u Austriji Turci, a uvelike zapravo sami sebe, nedostatkom kolektivne svijesti da trijumfi i veliki dometi pripadaju i nama, a ne nužno njima.
U tek nešto više od godinu dana Hrvatska ja napravila odličan “make up” i zato jedva čekamo lipanj. Do tada Dalić ima dovoljno vremena da posloži i presloži još neke stvari, da slabe točke padnu na minimum.