Hoću li se vratiti sljedeće sezone? Da, vidjet ćemo se ponovno”, poručio je Arsene Wenger novinarima i Arsenalovim navijačima zatvarajući u nedjelju Emirates stadion do kolovoza i početka nove kampanje. Objasnio je usput da je potpisivanje novog ugovora puka formalnost jer on, eto, dolazi iz vremena kada ljudi nisu trebali olovku i papir da bi preuzeli obvezu.
Globalna zajednica “topnika” nije sigurna što bi mislila nakon ovakve najave. Trećina navijača koja godinama ponosno po svijetu razvlači transparent “Arsene knows” očekivano je oduševljena. Druga trećina vječno opreznih žmuklera - ekvivalent onima s maksimirskog zapada koji su svjesni da je Mamić nepogoda, ali ne vide alternativu - nije presretna takvim raspletom događaja, no više od Wengerova ostanka plaši ih mogućnost neke skupe avanture.
Postoji, na kraju, i (barem) trećina kojoj je Wenger nakon devet godina trofejne suše crvena krpa i ne skrivaju prezir prema klupskom štancanju novih nastavaka soft-Terminatora u kojem glavni junak papagajski ponavlja “I’ll be back”, iako na kraju svake epizode, umjesto u prsa mrskom neprijatelju, metak ispali sebi u nogu...
Jedan od najplaćenijih
Arsene Wenger je nakon 18 godina vladavine Arsenalom unikatna pojava u svijetu vrhunskog nogometa. Taj svijet, naime, funkcionira u fast-forward modu, u njemu Carlo Ancelotti, Jose Mourinho, Roberto Mancini i Andre Villas-Boas troše trenerske angažmane kao djeca žetone u lunaparku. U usporedbi s njima, Wenger dođe kao zen filozof u stanju duboke meditacije, neopterećen sitnicama materijalnog svijeta, poput trofeja i imperativa pobjede. Njegovi poslodavci s tim nemaju problema, što je u najmanju ruku čudno s obzirom na to da Arsene Wenger s godišnjim “honorarom” od 7,5 milijuna funta pripada krugu petorice najbolje plaćenih trenera na planetu.
Kako je i kada započelo Wengerovo trofejno prokletstvo? I ima li šanse da napokon završi sredinom svibnja, kada “topnici” u finalu FA kupa igraju s Hull Cityjem, u čijim redovima, sada je već i to faktor u priči, neće biti najboljih napadača Jelavića i Longa? Godišnjaci sugeriraju da je pad u bezdan kojem do danas nema kraja počeo u sezoni 2005/06, kada se Arsenal oprostio od Highburyja, stadiona spomeničke vrijednosti, ali malog kapaciteta (38 tisuća) i nikakve funkcionalnosti, kako bi ga zamijenio svemirskim brodom sa 60 tisuća mjesta. Te 2006. Arsenal je bio na pragu najvećeg uspjeha u klupskoj povijesti, u finalu Lige prvaka momčad je ispustila iz ruku vodstvo protiv Barcelone s Ronaldinhom i Eto’om...
Godinu poslije s pozornice silazi velika generacija igrača predvođena Bergkampom, Piresom i Campbellom, a odlazak je začinjen porazom u finalu Liga kupa protiv Chelseaja. I sve potom sažeto se može prikazati kao spirala bolnih odlazaka i poraza. Otići će ubrzo Thierry Henry, vjerojatno najbolja Wengerova kupovina otkako kruh zarađuje u sjevernom Londonu, a Arsenal će do veljače držati pet bodova prednosti pred konkurentima u Premierhispu. Prekretnicom će se pokazati onaj strašni Eduardov lom noge na stadionu St. Andrews.
Prepoznavanje talenata
Prolazak kroz cilj sa 18 bodova zaostatka za Manchester Unitedom u svibnju 2009. poslužit će kao zvono za uzbunu preostalim ambicioznim, a traženim igračima. Rastuća velesila Manchester City kupit će Adebayora, Kolo Tourea, Nasrija i Clichyja, a Cesc Fabregas će pobjeći glavom bez obzira kako bi “ostvario dječački san” i zaigrao za Barcelonu. U sezoni 2011/12 United će se zabavljati s Arsenalom (8-2) kao štene s klupkom vune. Toj provali loših vijesti Wenger će se jednom nakratko oduprijeti, u kampanji 2010/11 dogurat će do finala Liga kupa i onda kapitulirati protiv slabašnog Birmingham Cityja. Zadovoljstvo da podigne trofej golom u 89. minuti uskratit će mu Obafemi Martins...
Sve ovo vrijeme Wengera će ustrajno i argumentirano braniti jaki odvjetnički timovi nogometnih kroničara odanih “tradicionalnim vrijednostima”. U godinama konjunkture Francuz je, objašnjavaju, trošio novac na uspjehe, iako se pritom nikada nije ponašao rasipnički. Imao je neviđeno izoštreno oko za prepoznavanje mladih i jeftinih talenata. Za 500 tisuća eura dobio je Nicolasa Anelku, za 2,5 milijuna kupio je Patricka Vieiru, za 6 je dobio Piresa, a Henryja je platio 10,5 milijuna. Za relativno malen novac istesao je momčad “invinciblesa”.
Kada je klub trebalo preformatirati, da bi u 21. stoljeću nastavio nizati uspjehe u konkurenciji bogatijih i bolje pozicioniranih, Wenger je nastupio kao odgovoran gospodar. Trošio je umjereno, pazeći da klub ne odluta u crveno. Otplaćivao je rate skupog kredita za gradnju stadiona i, unatoč smanjenom proračunu, svake je godine stigao do plasmana u Ligu prvaka. Jednom zgodom je ovako analizirao trnoviti put kojim je hodao tih dana:
- Nevjerojatno je da mi ljudi predbacuju to što sam stvarao profit. Ljudima koji gube novac nitko ne kaže ni riječ. Zašto ne optužujete te ljude? Vodim posao na siguran i zdrav nači i slušam optužbe zato što stvaram novac. Izgleda da se nalazim u biznisu gdje je poželjna kvaliteta stvarati dugove...
Stručnjak za neuspjeh
Wengerova kvaliteta da stvara profit, kazat će zlobnici, zapravo je njegov najjači adut u pregovorima s upravom o novom ugovoru. Američkog tajkuna Stana Kroenkea, većinskog vlasnika kluba, oplođivanje novca ipak intrigira više od, recimo, mogućnosti da osvoji Ligu prvaka. Sklizak je to i nepouzdan teritorij koji zahtijeva pokretanje “ozbiljnog investicijskog ciklusa” i nekoliko astronomskih transfera, na tragu onog Mesuta Oezila (42 milijuna funta). Pitanje je koliko su navijači spremni tolerirati takvu politiku kojoj se pomalo podsmjehuju i viđeniji treneri. Jose Mourinho ne ustručava se nazvati Wengera “stručnjakom za neuspjehe”. Španjolski trener Pepe Mel (WBA) pokazat će simpatiju za Wengerovu filozofiju, ali i dodati - s ovakvim rezultatima u Španjolskoj bi Wenger davno dobio otkaz...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....